Ivo Karlović, legendarni umirovljeni hrvatski tenisač, u velikom intervjuu za Sport Klub dotakao se svojih početaka, prisjetio se dana u bolnici 'kad nije znao kako se zove', a dotakao se i svog najvećeg igračkog uzora iz mladih dana. No, posebna tema bio je i Novak Đoković protiv kojeg ima pozitivan omjer po čemu je jedinstven

Uoči 46-godišnjeg rođendana Ivo Karlović posjetio je rodni Zagreb, a između treninga, ručka i druženja s obitelji i prijateljima, našao je vremena za razgovor za Sport Klub. Kaže kako usprkos tome što je službeno u igračkoj mirovini još uvijek svaki dan trenira i tako pazi na svoje zdravlje.

Naime, poznato je kako je Karlović 2013. godine završio u bolnici u Miamiju gdje mu je dijagnosticiran encefalitis (upala mozga). Nakon 11 dana izašao je iz bolnice i od tada još više pazi na svoje zdravlje i tijelo. Ukratko, nema dana da ne odradi barem jedan trening…

“Probudio sam se u svojoj kući u Mijamiju i počeo sam primjećivati neko čudno pucketanje u ruci. Prvo sam pomislio sam da je razlog taj što sam spavao u lošem položaju. Nekoliko minuta supruga me nešto pitala, a ja nisam mogao niti riječ izgovoriti. Do večeri se nisam mogao sjetiti ni svog imena, a ni godine. No, brzom reakcijom liječnika i pogođenom terapijom vrlo brzo sam se oporavio”, prisjetio se 211 cm visoki Karlović, popularni ‘Div sa Šalate’ koji je u igračku mirovinu otišao jedan od najboljih servera u povijesti tenisa.

Također treba reći kako Karlović tijekom karijere osvojio osam ATP turnira u pojedinačnoj konkurenciji, a njegov najbolji plasman na ATP ljestvici bio je 14. mjesto (kolovoz 2008. godine). Na pitanje je li zadovoljan igračkom karijerom i što bi promijenio da može vratiti film unazad, iskreno nam je rekao:

“Teško da sam u počecima bavljenja tenisom mogao nešto bolje posto nisam imao imućne roditelje, a samim time niti privatnog trenera. Nitko od mojih nije bio u tenisu, tako da nisam imao pojma u što se upuštam. Uglavnom su bili klupski treninzi u grupi. Prvi privatni trener s kojim sam putovao na turnire bio je Goran Orešić u mojoj 23. ili 24. godini. Nedugo potom sam ušao u top 100 na svijetu. Uspoređujući te uvjete s tenisačima iz drugih država, pravo je čudo što sam postigao. Nisam se mogao mjeriti s budžetom igrača iz većih država, pogotovo ‘Grand Slam’ država, u kojima najbolji juniori ne moraju razmišljati o troškovima od 10. godine te imaju osiguran rad s najboljim trenerima. Ako bih nešto promijenio na što sam imao utjecaj, volio bih da sam od malena počeo igrati dvoručni bekend. Dužina mojih ruku nije primjerena za jednoručni i mislim da bih puno bolje kontrolirao i reternirao s dvoručnim bekendom. Ali u vrijeme u kojem sam odrastao, najbolji tenisači koje sam volio gledati (Becker, Edberg) su imali jednoručni bekend i tako bih ih ja imitirao kao klinac.”

Gdje živite i čime se danas bavite, par rijeci o obitelji, životu u penziji? Planovima?

“Živim na potezu Bahami – Florida te povremeno dolazim u Hrvatsku. Vodim neki mirniji obiteljski život i moram priznati da mi cesta putovanja uopće ne fale. Vozim djecu u školu i izvanškolske aktivnosti. Radim povremeno sa juniorima i to je nešto što namjeravam raditi intenzivnije u budućnosti.”

Svjetski poznati postali ste 2003. na Wimbledonu kad ste postali prvi kvalifikant koji je na startu najpoznatijeg svjetskog turnira srušio branitelja naslova, Lleytona Hewitta. Kakav je to bio osjećaj jer do tog meča imali ste ukupno svega dvije pobjede na ATP touru?

“Je, to je definitivno bila odskočna daska u mojoj karijeri, ponajprije mentalno. Prvo sam prošao tri kola kvalifikacija, a tijekom meča s Hewittom sam vodio veliku borbu u svojoj glavi. Morao sam prvo pobijediti samoga sebe, a potom Hewitta. Nakon tog Wimbledona bio sam 180. na ATP ljestvici. Nešto se promijenilo u meni i par mjeseci kasnije bio sam u Top 100 igrača nakon što sam zaredao s 15 pobjeda na turnirima u Americi. No, činjenica jest kako se nisam mogao probiti do Top 100 sve dok nisam imao 24 godine.“

Jednom ste nam prilikom obećali ispričati dosad nepoznatu anegdota s tog Wimbledona?

“Da, ovo jako malo ljudi zna, ali ispričat ću vam. Naime, na tom Wimbledonu igrao sam u tenisicama za travu tri broja premalima, koje sam koristio i godinu dana ranije tako da su baš bile izlizane. U to vrijeme nisam mogao nabaviti tenisice u mojoj veličini tj. broj 51 jer ih proizvođači nisu radili. Tek kasnije, tijekom karijere, moji su sponzori obuće počeli raditi kalup za tenisice specijalno za mene.”

Nije vam bilo lako na počecima. Poznata je i priča kako ste servis usavršavali na betonskom zidu na Šalati, nedaleko svog doma?

“Mislim da je moja generacija bila izuzetno jaka. U ranim uzrastima sam bio među najboljima u Hrvatskoj. Bio sam dosta zaljubljen u tenis u to vrijeme. Koristio bih svaku priliku da izađem na teren ili zid. Kasnije kad sam imao 14, 15 godina, bilo je teško naći trenera i termine za trening pa bih lupao u zid i čekao večer te neki slobodan teren. Ponio bih sa sobom punu vrećicu loptica i potpuno sam servirao bih nekih sat, dva, često i po mraku na terenima na Šalati. Tako sam usavršio servis.“

A tko vam je bio najveći igrački uzor u tim godinama?

“Što se tiče uzora, na tim počecima, kad sam imao nekih 6-7 godina pojam mi je bio Boris Becker. Bio je baš faca jer je kao vrlo mlad, s nekih 17 godina, osvojio Wimbledon.“

Jeste li se ikad upitali koliko bi bili bolji igrač i koliko bi turnira još osvojili da ste od malih nogu imali dobre uvjete i svog osobnog trenera?

“Teško je reći, ali sigurno bi put moj do ATP razine bio lakši i brži.“

Što smatrate svojim najvećim uspjehom u tenisu?

“Bilo je stvarno puno lijepih trenutaka. Ne mogu izdvojiti jedan. Taj Wimbledon iz 2003. godine je poseban jer bez toga iskreno ne znam kako bi se razvijala moja karijera. Vjerojatno bih morao čekati neku drugu veliku pobjedu i osvojiti par turnira da bih se probio. Prvi osvojen ATP turnir u Houstonu mi je jako drag. Također i četvrtfinale Wimbledona. Davis Cup iz 2009. je bio poseban. To je to, nema neki redoslijed.“

Malo ljudi, koji povremeno prate tenis, zna da protiv Đokovića imate pozitivan omjer; tri pobjede i samo jedan poraze te ste po tome jedinstveni u svijetu. Pamtite li te tri pobjede?

“Izgubio sam od Đokovića samo jednom, čini mi se 2005. ili 2006. godine u Hamburgu, a ja sam njega pobijedio tih godina u kvalifikacijama Madrida. Onda 2008. godine sam ga također dobio u Madridu i zadnji puta 2015. u Dohi. Dosta davno… Mnogi me pitaju kako se to dogodilo, a ja uvijek kažem kako mislim da mu baš izrazito nije odgovarala moja igra, a pogotovo moj servis. Inače, u nekim od tih mečeva nije imao niti jednu break loptu.“

Novak Đoković najveći tenisač svih vremena. Zanima nas tko će po vašem mišljenju dominirati sljedećih desetak godina. Ima li tenis danas takvog igrača?

“Po meni je Talijan Jannik Sinner za sada na najboljem putu. Ima svega 23 godine, igra najčvršće od svih na Touru i ranije kupi loptu – iz terena – dok je još u penjanju. Nešto slično kao Nole (Đoković), ali još malo jače udara. Vidjet ćemo do kuda će dogurati…“

Jedno ste vrijeme trenirali i košarku, ali tenis je uvijek bio prva i jedina ljubav. Je li vam žao što niste bili uporniji kad je košarka u pitanju, jer priča se da ste bili jako talentirani?

“Da, uvijek sam od mladih dana igrao tenis. S 13 godina počeli su mi dolaziti košarkaški treneri pred školu i svakodnevno me zvati kući na telefon. Već tada sam bio vrlo visok, a relativno sam se dobro kretao, vjerojatno zahvaljujući tenisu. Trenirao sam košarku svega nekoliko mjeseci i sjećam se da mi se nije svidjelo jer su me stavili u grupu sa znatno starijima – 17-18-godišnjacima. Igrao sam ravnopravno s njima, ali mi se nije dopala ta razlika u godinama. Stoga sam prestao dolaziti na treninge. Godinama su me zvali iz klubova na kućni telefon, ali bih samo rekao roditeljima da im kažu da nisam doma. Mislim da su me zadnji put zvali kada mi je bilo 18 da igram za Zagreb ili tako nešto. Moram priznati da mi je ponekad malo žao što nisam nastavio i razmišljam što bi moglo biti. Danas mi sin ima 7 godina i obožava košarku, pa često igram s njim.”

Posljednjih godina često odlazite sa sinom na NBA utakmice Miami Heata.

“Da, volimo zajedno otići na domaće utakmice Miami Heata, ali moram vam reći da moj mali ipak malo više voli Stepha Curryja i Golden State Warriorse, ha, ha.“

Svake godine dolazite u Hrvatsku barem dva, tri puta godišnje. Kakva je po vama budućnost sporta, a posebno tenisa u Hrvatskoj? Imate li ambicije uključiti se u neki projekt u Hrvatskoj jer rekli ste da vas zanima trenerski posao?

“Za sada nemam ambicije za teniske projekte u Hrvatskoj, ali nikad ne znate što donosi budućnost. Volio bih da se promijene neke stvari u našem sportu i nadam se da hoće. Samo toliko o toj temi “, zaključio je Ivo Karlović.