Hrvatski sport je od osnutka hrvatske države bio i ostao perjanica. Nešto u čemu je svaki Hrvat mogao uživati nakon brojnih velebnih uspjeha u praktično svim sportovima. Pa ipak danas mi se po glavi konstantno mota jedno pitanje - je li Hrvatska sportska nacija u punom smislu? Piše: Antonio Baković

Na prvu se odgovor čini vrlo jednostavnim i bjelodanim. Da, naravno da jest i naravno da vole. No, jesu li stvari baš tako jednostavne ako pogledamo jučerašnji dan? Postavit ćemo stvari na dva načina i pokušati odgovoriti na ovo pitanje iz dva kuta – navijačkog i iz kuta samih sportaša.

Hrvatski navijač imao je jučer priliku uživati u dva vrhunska, ali baš vrhunska sportska događaja. Rukometna reprezentacija na Svjetskom prvenstvu i Dinamo u Ligi prvaka. Teško da može elitnije.

Krenimo s rukometašima koji su kroz spomenutu povijest pokazali da su serijski osvajači medalja s najvećih natjecanja. Sada su u lovu na još jednu, a uz to igraju na domaćem terenu. Čovjek bi rekao da će na putu prema vrhu imati neupitnu podršku svojih navijača, ali to se nije pokazalo u praksi. Hrvatska je u prvom krugu odigrala utakmice protiv Bahreina, Argentine i Egipta. Podrška s tribina je na prve dvije bila vrlo dobra, a onda u ključnoj utakmici protiv Egipta je bila odlična. Problem je samo što su naši rukometaši taj susret izgubili pa su već jučer tribine na susretu protiv Zelenortskih Otoka bile poluprazne. Zašto? Jesu li ulaznice preskupe? Možda, ali bile su skupe i protiv Egipta. Je li protivnik bio nedovoljno atraktivan? Možda, ali zar je Bahrein atraktivniji? Jesu li se pomodni navijači na prva tri susreta već dovoljno nafotkali za Instagram pa im ne treba još fotki s istih tribina? E, to je već lako moguće. I ključno pitanje? Je li poraz od Egipta ubio volju za dolazak na tribine? Vole li Hrvati sport ili se samo vole identificirati s pobjedama i uspjesima kakve sami u životu nikad nisu ostvarili? Eto to ostavljam vama da odgovorite sami sebi.

Što se tiče ljubavi Hrvata prema rukometu kao sportu najbolje je pogledati koliko je navijača u Areni gledalo utakmice reprezentacija u kojima Hrvatska nije igrala. Vjerojatno je taj broj manji od broja ljudi koji će pročitati ovaj tekst.

Ajmo sad pogledati stvari malo i iz kuta samih sportaša. Dinamo vs Arsenal, podrška Boysa odlična, ali… Utakmica je završila tako kako je završila. Rezultatski 3-0 nije katastrofa jer Dinamo zna i za mnogo teže poraze u Europi, ali uz ozljede stožernih igrača i činjenicu da je to bio debi Fabia Cannavara na klupi te da je Arsenal svemir za sebe, ovakav ishod se objektivno mogao očekivati. Takav stav je sasvim prihvatljiv ako stvari promatraš sa strane, ali nije prihvatljiv ako si izravni sudionik te utakmice odnosno igrač.

Nedopustivo je da nakon utakmice Sandro Kulenović, kojeg da ne bi bilo zabune, jako cijenim kao igrača, kaže da je zadovoljan izvedbom.

“Pokazali smo dobru obrambenu igru. Patili smo iz centaršuteva, ali kroz sredinu nisu mogli ništa. Ponosni smo jer smo dali sve od sebe. Nijedan poraz nije ugodan, ali sav fokus je na subotu i puni optimizma idemo na tu utakmicu. Trener Cannavaro je bio ponosan na nas u svlačionici na poluvremenu. Rekao nam je da budemo kompaktni”.

Zaista je teško shvatiti kako je to Dinamo bio dobar u obrani u utakmici u kojoj je primio 3 gola protiv momčadi koja je, budimo iskreni, igrala koliko joj je trebalo da odradi posao. Ponos je pak stvar osobnog osjećaja, ali biti ponosan nakon bilo kojeg poraza jednostavno nije dobro. S takvim stavom Dinamo vjerojatno ne bi prethodnih godina rušio velikane poput Chelseaja, Tottenhama, West Hama, Atalante… Ako su igrači ponosni samo zato što su “dali sve od sebe” to je još manje shvatljivo jer ako ne daš sve od sebe na takvoj pozornici kakva je Emirates onda kad ćeš?

Dinamo već godinama nije samo prolaznik u velikim natjecanjima i pod hitno se mora riješiti onih kompleksa koje su mu sredinom dvijestisućitih pa do polovice dvijeidesetih nabijali razni europski liliputanci. Dinamo i njegovi igrači moraju shvatiti da su Ligi prvaka zato što tu po kvaliteti i rezultatima pripadaju.

Kad to naprave onda nikad neće biti poraza koji će biti prihvatljiv, a velike pobjede neće biti samo povremeni podsjetnik da se može. S takvim pristupom naši sportaši možda odgoje i navijače koji će ih podržavati uvijek i stalno, a ne samo kad ti veliki uspjesi zaista i dogode.

Možda se tada i dogodi ta toliko željena sinergija tribina i igrača pa se udare temelji nekom sustavu u kojem uspjeh neće biti jedino mjerilo, ali će biti cilj.

Za kraj ću reći samo jedan podatak. Prošlog vikenda igrala se utakmica 3. njemačke lige između Arminije i Energie Cottbusa. Domaće su bodrile 22 tisuće navijača. Izgubili su 2-0, ali bez obzira na poraz navijači će i idućeg vikenda doći. Jer vole sport, a iz te ljubavi i uspjeh će doći, pa će biti još slađi.