Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

U novinarskoj karijeri odlazak na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričku Republiku 2010. godini bio je svojevrstan izazov. Odlazak pun predrasuda, ali priča s Elliotom Naidoouom, tada 38-godišnjim nogometnim trenerom juniora New City Starsa koji je radio radi kao volonter u Port Elizabethu je možda i najviše približila priču o JAR-u.

  – Dobro potro (dobro jutro, op.p.), kako si – ispalio je nasmiješeni Elliot, pokazavši nam da je uvježbao nekoliko hrvatskih riječi koje smo mu otkrili pri upoznavanju.

Trošna bijela fiesta putovala je pokraj sela Zwide, Izinyoka, Kwadesi…,po jednoj od rijetkih asfaltiranih cesta, a s desne strane vidio sam potresnu sliku. Stotinjak ljudi, gotovo bez odjeće, iako je puhao jak vjetar i bila su tek tristupnja Celzijevih, gazilo je po blatu noseći velike kante koje bi ih svako malo srušile na tlo. I to za 40 randa na dan (40 kn), ako im ikada isplate. Uz to, krupne kapi kiše prale su male limene, rekao bih kao ostave za alat u prigorskim vinogradima ukojima živi prosječna obitelj odosam članova! Život prije Mandeline pobjede bio je surov.

 Bi li nam se neštodogodilo da sami zalutamo u Kwanobuhle, pitao sam Elliota?

– Uvijek postoje ljudi koji su ekstremni,sigurno ima i takvih koji baš nisu sretni kada vas vide. Ne mogu jamčiti da ne biste imali problema. Ali, eto, vidite da smo postali prijatelji – govorio je Elliot,dok je taksist David koji nas je vozio ispričao događaj iz djetinjstva;

:– Sjećam se, kao srednjoškolac nas tridesetak igralo je nogomet, došli su usred utakmice i počeli nas batinati nekim bijelim plastičnim šipkama. Tukli su nas stalno, kad su htjeli, mamu sam često viđao kako noću plače – sjeća se David.

Elliot se prisjetio jednog događaja iz 1985. godine, pričali su m uroditelji

:– Dvadesetak kilometara odavde dogodio se masakr, ubijeno je 20 ljudi. Bio sam dijete, nisam mnogo toga mogao shvatiti, ali bilo je dana kada smo jeli samo jednom na dan, katkad bih s braćom dijeliojednu porciju nekog skromnog objeda.

Dani su bili beskrajno dugi, loptamu je bila sve. Kao dječak bio je talentirano krilo, prijatelji su ga prozvali Klinsmann, po legendarnom njemačkom napadaču koji je kao igrač osvojio svjetsko i europsko prvenstvo, te Kup Uefe Interom i Bayernom, a kao izbornik Njemačke bio je treći na SP-u 2006.

– Oprostite nam mom engleskom,mi ovdje govorimo jezikom xhosai afrikaans, pa će vam možda biti smiješno. Meni je nogomet sve u životu, no ozljeda koljena prekinulami je karijeru. Radim kao trener, novca je malo, ponekadn ešto skupim od roditelja u hranii odjeći.

Nogomet mu je dao i priliku dabude volonter na SP-u.

– Divno je vidjeti izbliza te velike nogometaše, upoznati ljude poput vas, maštati o nekom drugom životu. Ozbiljno razmišljamo tome da napustim JAR, da sasvojim sinovima negdje drugdje pokušam pronaći sreću – pričao je zaneseno Elliot.

U Kwanobuhleu, “gradiću” od 800 tisuća stanovnika, sve su ulice zemljane (crvena zemlja, kao u Dalmaciji), mali plac na kojem su osušene lubenice i banane, blatnjava i kvrgava igrališta na kojima smo vidjeli dječicu kako igraju nogomet.

– Ima ovdje nekoliko talentiranih dječaka, ali roditelji su presiromašni, ne mogu se probiti negdje dalje. To je amaterski nogomet .Ali, mi ne znamo ni za što bolje, koliko god nam bilo teško, na kraju zahvaljujemo Bogu što se možemo normalno kretati, pokušati živjeti – zaključit će Elliot, kojeg je nogomet, eto, spasio.

Napuštajući Kwanobuhle vidjeli smo najnovije modele volkswagenovih automobila na nepreglednim i blatnim poljima. Jeftina tamnoputa radna snaga kao da je stvorena za “oplodnju” njemačkog kapitala. Nakon ovih slika, nemam pravo biti namrgođen, neraspoložen, depresivan…