Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

Prazna Draženova dvorana, nema škripa tenisica, samo priopćenje:

“S obzirom na to da je djelatnost Kluba potpuno obustavljena temeljem Odluke Stožera civilne zaštite od 19.03.2020. godine te od navedenog datuma Cibona ne ostvaruje planirane prihode, isto je dovelo do potpunog smanjenja obujma svih poslova koje je klub obavljao (nepostojanja daljnje potrebe za njihovim obavljanjem), kao i do smanjenja planiranih prihoda, slijedom čega je donesena Odluka o otkazu ugovora o radu svim radnicima do daljnjega, dok je navedena Odluka Stožera na snazi, jer ne postoji potreba za njihovim radom.“

Kratko i jasno: Cibone više nema. Mnogi su se trudili ‘ugasiti svijetlo, sada je to učinila ‘viša sila’. Dobro, to je mjera da ljudi koji će dobiti otkaz ipak dobiju neku kunu na burzi, pa će se, kada dođe vrijeme i ponovno aktivirati. Ali sama ta činjenica da Cibona u ovom trenutku ne egzistira, probudila je u meni emociju koju imam prema toj instituciji, tom divu između dva obruča.

Sve ću početi sa statistikom: Cibona je osvojila tri naslova prvaka Jugoslavije (1982., 1984., 1985.), osam puta je uzimala Kup (1969., 1980., 1981., 1982., 1983., 1985., 1986., 1988.). Dva puta je Cibona osvojila Kupa europskih prvaka (1985., 1986.), čemu treba dodati i dva naslova Kupa pobjednika kupova (1982., 1987.)

A na samom početku zaljubljivanja u Cibonu dočekala me tragedija. Srebrenko Despot, taj plavoksi košarkaš  je tragično izgubio život na Zelenom valu u prometnoj nesreći. Mislio sam da je to najveća tragedija koja će nas napasti. Nažalost, stigla je još jedna, od koje se nikad nismo oporavili. Ni mi, ni Cibona, ni hrvatska košarka. Najveći igrač u povijesti Vukova s Tuškanca je tragično stradao na njemačkom autoputu.

Tog dana mi je kroz glavu proletio i trofej u Vukovaru protiv Bosne i Nakićev koš u maloj dvorani Doma sportova protiv Crvene zvezde koji nam je otvorio vrata da budemo – najbolji u Europi. I Krešine bravure za prvi naslov 1982. u mitskom finalu protiv Partizana (Slavnić, Kićanović, Dalipagić), pa potom višesatno stajanje na hladnoći na Trgu Krešimira Ćosića gdje smo satima čekali da se otvore vrata Ledene, gdje je Cibona tri godine igrala najbolju košarku na Starom kontinentu. Da, bio je to potpis Dražena Petrovića. Nešto manje od desetljeća jedne neponovljive košarkaške storije (1980. – 1988.).

– Na ovim zidovima iza nas piše Cibona prvak Europe. Bili smo strah i trepet u košarci, no već smo tada razmišljali kako ćemo i od čega živjeti. Da nismo gradili dvoranu, imali bismo i više trofeja – prisjeća se i sjetno govori Mirko Novosel dok stoji pod koševima na Tuškancu, gdje je sve počelo.

Novosel kao prorok Uz dvoranu na Savskoj gradili su se i poslovni prostori. Bila je to vizija, pogled u budućnost.

– Nekretnine nismo kupovali da bismo bili ugostitelji, nego da imamo novac u godinama kad nećemo biti prvaci – dodao je Novosel, koji kao da je znao da će sve zlo jednom stići na plava vrata. Da, gradili smo to svi mi zajedno da bi na kraju to bilo Cibonino.

I što se onda dogodi nakon što smo dobili – Hrvatsku! Pod političkim plaštom tri desetljeća se zapravo događaju orgije pohlepnih političara, podobnih i amoralnih tajkuna, raznih prevaranta i lopova koji gledaju samo vlastitu korist i prosperitet, pritom se koristeći uglavnom našim novcem. I što smo za ta tri desetljeća dobili: Cibonu pred stečajem, gašenjem, definitivnim uništenjem. Te 2010. godine u velikoj krizi često sam razgovarao s Marinom Rozićem. Koji i danas nosi kapetnasku traku i za mene će ostati jedan od Ciboninh heroja. Nije napuštao Toranj, snlazaio se na sve moguće način bez plaće, ali je ostao Vuk. 

Iz godine u godinu korozija je nagrizala Cibonin grb, igračima je kasnila plaća i po godinu dana, radnoj zajednici i više.U tim turbulentnim godinama svima nam se urezao Kecmanov koš u Areni. Iskreno, bila je to posljednja spektakularna utakmica i spektakularna atmosfera u Zagrebu. U gradu podno Sljemena gdje su košarku igrali – divovi. Ostala je i lijepa uspomena na Beograd i jedini Cibonin trofej ABA lige. Šarić i Rimac u glavnoj ulozi. 

Hrvatska košarka su Split, Cibona, Zadar. Tri instutucije bez kojih se ne bi imali čega sjećati. Sva tri kluba su danas ‘na aparatima’, bez indetiteta, publike, igrača, trenera, rezultata. Što bi na to rekli Krešo i Dražen….