Domagoj Duvnjak je postao mitski igrač bez zlatne medalje. Zbog karaktera, poštenog pristupa, odanosti i ljubavi koju je uložio u svoj sport.

Mathias Gidsel, genij s nekog drugog svijeta Hrvatima je ‘ugasio’ svjetlo, ispratio Domagoja Duvnjaka u penziju, a Hrvati su dobili ono što najviše vole – kruha i igara. Te da se posvađaju oko Marka Perkovića Thompsona. Igrači hoće, HDZ hoće, dio navijača luduje od sreće, antifašisti – neće! Srećom, imate pravo izabrati da li će vas put odvesti na Jelačić plac ili ćete u rukometnom srebru uživati – diskretnije.

Domagoj Duvnjak je zaslužio ovaj tekst. Gotovo dva desetljeća bio je srednji vanjski, nakon odlaska Ivana Balića prirodno vođa i autoritet. Svoju je karizmu gradio u njemačkim klubovima, a u najvećem Kielu postao je rukometna ikona kojoj razmišljaju izgraditi spomenik. I baš oko njega se odigralo ovo 29. Svjetsko rukometno prvenstvo, iako ga on zbog ozljede nije mogao igrati. No, postao je mitski igrač bez zlatne medalje. Zaslužio je da bude član rukometne kuće slavnih zbog poštenog pristupa, odanosti i ljubavi koju je uložio u svoj sport. Često je imao ozljede u reprezentativnom dresu, nažalost i zbog iživljavanja svjetskih i europskih rukometnih institucija i klubova koji igraju besmisleno puno utakmica. Netko je ovih dana zgodno rekao: rukometaši su desetobojci. Trka, snaga i pretrpljena bol. Sve je to Domagoj Duvnjak izdržao uz lijepe i teške trenutke, velike pobjede, bolne poraze. Ali postao je zbog svega toga i veći od jedne jedine zlatne medalje. I kada ćemo slagati najboljih sedam Hrvatske svih vremena – Dule će biti tu. I to s pravom.

Igor Karačić, jedan od meni najdražih rukometaša također je odlučio otići u mirovinu. Uz to što je sjajan rukometaš, njegova ljudska veličina nikad nije bila upitna. Ali posebno me dirnuo njegovo stavljanje na raspolaganje nacionalnoj vrsti u trenucima kada to nitko u HRS-u nije zaslužio. Bio je degradiran, šikaniran, ni na mapi, ali kada su se čelnici HRS-a našli pred zidom – Kara je pokazao da je veći od njih, a da mu je rukomet ispred svega.

Duvnjak i Karačić su povijest, a sadašnjost je činjenica da će se Hrvati s rukometom ponovno sresti u siječnju 2026. godine. Zašto? Zbog toga što nemamo kvalitetno domaće natjecanje, nego jedan klub koji uvijek mora biti prvi, što nam je problem izdvojiti 10 eura i vikendom pogledati Varaždin i NEXE gdje se negdje rađaju i dečki koji onda jednom postanu svjetski doprvaci. I tu zapravo dolazimo do esencije i najvažnije stvari. A to su obični sportski radnici u malim sredinama koji na betonskom igralištu i po snijegu i po kiši treniraju s Dominikom Kuzmanovićem žrtvujući privatan život i svoje obitelji a za to su honorirani s nekoliko stotina eura. Da, ti tihi, neznani junaci će nam opet stvoriti nekog Kuzmu, Glavaša, Klaricu ili Srnu, i da za njih nitko nikad i ne sazna držati hrvatski rukomet negdje na životu.

Da ne padnemo svi do kraja u ‘depru’ kad trebamo slaviti srebrnu medalju, bio je ovo turnir koji nam je pokazao koliko je Danska daleko od svih, ali i otvorio oči da se ipak može igrati, ako ne i ravnopravni od ešalona šest, sedam reprezentacija. Došli smo do finala bez srednjeg vanjskog što još nikada nikom u povijesti rukometa nije uspjelo, došli smo do finala zbog fanatizma kojeg mi uglavnom imamo kada nas netko napadne, te smo došli do finala jer smo bili kod kuće i imali pristojan ždrijeb. I neke su se eto – zvijezde poklopile.

Imamo nekoliko silno potentnih igrača, no već sutra, ako ne jučer, moramo i dalje tragati za novim srednjim vanjskim, za još boljim pivotima, za alternativnim bekovima. Još uvijek imamo puno toga za složiti da bi se ovakvi rezultati mogli dogoditi kao plod sve boljeg rada u rukometu na svim razinama, a ne da nam ovi uspjesi budu – incidenti. I da država koja će se naslikavati u ponedjeljak na Trgu uloži još više u rukomet, da izgradi Rukometni dom, kao što mora graditi nacionalni stadion nogometašima.

Ali kome ja zapravo ovo pišem, jer ovo zapravo do siječnja 2026. neće uopće nikoga zanimati, gazda će osvojiti naslov prvaka, ali bez njega drugih nema koji bi znali stvoriti 2025. godinu.