Bundesliga
Premier League
La Liga
Champions League
Europa League
UEFA Conference League
Euroleague
NBA
ABA League
Eurocup
ACB League
Australian Open
Roland Garros
Wimbledon
US Open
Masters 1000
Formula 1
MotoGP
WRC
Malo je takvih kao on, rekao je jednom prilikom Petar Metličić. Govorio je tada o maloljetnom, još “zelenom“ momku kojeg su mnogi vidjeli kao njegovog legitimnog nasljednika. Taj tada golobradi dječačić, a danas dvometraš s “topom“ u ruci, odnedavno je vlasnik srebrne medalje sa Svjetskog prvenstva, a u razgovoru za Sport Klub osvrnuo se na najljepši mjesec svoje karijere.
Riječ je o Mateu Marašu (24), desnom vanjskom hrvatske reprezentacije koji je, poput ostatka momčadi, “eksplodirao“ na netom završenoj svjetskoj smotri. Obrambeno – fajter kakav treba svakoj momčadi. Pozitivno lud, na granici isključenja ako treba, vođen emocijom iz publike… Sam će priznati, nekad ga ta atmosfera i previše ponese, ali on je takav. Otvoren, iskren, emotivan. Nosi srce na rukavu, da parafraziramo poznatu izreku.
A napadački – šuter kakav nam je nasušno trebao. Da ne mora Ivan Martinović sve sam. A tu je još i Luka Lovre Klarica na istoj poziciji. Kakva opaka konkurencija.
A kao sugovornik u intervjuu – top. Pravi bingo svakom novinaru. S njim ćete rijetko dobiti suhoparnu izjavu, a istovremeno je tako zreo za svoje godine, promišljen.
Maraš je, poput suigrača Marina Šipića, izdanak Akademije Balić-Metličić, a rukomet mu je bila sudbina od malih nogu. Kažu kako je prvi put njegova nogica kročila u dvoranu kad je imao devet mjeseci. Njegov je otac Ivica Maraš, bivši rukometaš Splita i nekadašnji hrvatski reprezentativac koji je sudjelovao na SP-u u Egiptu 1999. godine. Stariji Maraš godinama je već team manager reprezentacije.
Nakon Akademije, Mateo je igrao za makedonski Pelister, sad je u mađarskoj Tatabanyi, a nadolazećeg ljeta seli u redove PSG-a, sve je već dogovoreno. Klub-gigant, svjetska metropola, jaka liga, svaki tjedan Liga prvaka… Ne može bolje.
U razgovoru za Sport Klub Maraš se kroz mnoge zanimljive crtice osvrnuo na Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj. Otkrio nam je što im je Domagoj Duvnjak rekao nakon finala s Dancima, zašto se upravo zbog našeg kapetana u jednoj situaciji preznojio kao nikad, što mu je bio najemotivniji dio dočeka, tko je od suigrača najluđi u slavljima i tko je zaslužan za neslužbenu himnu reprezentacije ”Ako ne znaš šta je bilo”. Također, od Maraša smo doznali jesu li mu Mađari zamjerili podbadanje uoči međusobnog susreta, čija ga je čestitka najviše dirnula i zašto je naš vratar Dominik Kuzmanović izluđivao na DJ-a u Areni Zagreb.
Za početak, Mateo, kakav je osjećaj imati to srebro, prvu medalju s reprezentacijom?
”Predivan je osjećaj. Svima je san igrati na Olimpijskim igrama, pa tako i meni i bilo mi je teško ovog ljeta kad sam ispao iz reprezentacije. Možda je tako Bog htio. I sad se dogodi ova nagrada, srebro. Svi smo za to radili, pokazali smo veliko zajedništvo. Kako je turnir išao dalje, vidjeli smo da možemo. U infarktnim završnicama skoro smo ‘ubili’ naše ljude, pa je taj uspjeh još slađi, haha. Ovo je bio baš pravi timski uspjeh.”
Koliko ste uopće stigli sabrati dojmove s turnira i pogotovo dočeka budući da ste vrlo brzo morali natrag u klub u Mađarsku?
“Polako počinjem biti svjestan. Stalno me majka i otac pitaju jesam li svjestan što smo napravili. To je nešto što će nas obilježiti za cijeli život. Na sastanku nakon finala Duvnjak nam je rekao da se svi međusobno pogledamo jer ova ekipa mora zauvijek ostati u kontaktu, ova medalja mora nas vječno povezivati. Uz to, bilo je ovo Duvnjakovo zadnje prvenstvo pa smo sve što je govorio slušali i upijali i više nego inače. Ja prema njemu imam veliko strahopoštovanje. Ljudi koji su najbolji u svom poslu obično su i najjednostavniji. Takav je slučaj i s Duletom i od takvih treba učiti.“
Strahopoštovanje, zaista?
”Da. Sjećam se jedne epizode. Kad bismo imali šišanje u hotelu, običaj je bio da prvo idu najstariji, a najmlađi posljednji. Jednog dana ja sam došao prvi, nije nikog bilo i počelo me šišati. Odjednom, ulazi Duvnjak. Ja problijedio. Bilo mi neugodno. On tu čeka i gleda mene kako se šišam. Preznojio sam se kao nikad. Dva dana su me suigrači sprdali zbog toga.“
Je li bilo neobično biti smješten izvan Zagreba, u Karlovcu?
”Karlovac je bio pun raznih priča. Nismo znali je li to dobra ideja jer je dosta igrača htjelo biti u Zagrebu kako bi osjetili atmosferu i šušur. Dagur je očito znao što radi jer nas je izolirao od svega toga. U Karlovcu smo imali mir, kao da si negdje drugdje. Bili smo sami u hotelu, vladala je obiteljska atmosfera. Družili smo se u hotelu i šetali uz rijeku, a do centra gotovo da i nismo išli. Najviše smo se družili u podrumu gdje je bila naša medicinska ordinacija. Hitni prijem reprezentacije radio je 0-24 pa smo se dolje najviše okupljali, haha.“
Bilo je puno rituala, praznovjerja?
”Večer prije svake utakmice imali smo isti repertoar pjesama. Puštao bih uglavnom dalmatinske, umirujuće pjesme, neki laganiji ritam da ne ‘izgorimo’ prerano. Tedi Spalato, Dalmatino, Oliver, Prljavci… Da se opustimo i da bude lakše spavati.“
Koliko je emotivan bio doček na Trgu? Je li Vas iznenadilo koliko se ljudi skupilo?
”Ja sam prvi bio skeptičan, ali govorili su mi Dule i ostali stariji iz reprezentacije da će doći dosta ljudi. Nakon finala našli smo se u zajedničkoj prostoriji i pričali. Govore su imali Duvnjak, Pešić i Karačić jer su se opraštali. I onda krećemo za Hrvatsku. Ja sam bio najemotivniji kad su borbeni rafalei proletjeli pored našeg aviona. Pa onda prelijetanje preko Trga, a dolje već vlada ludilo. Na aerodromu je bilo jasno da nas čeka nešto posebno, a u busu se to nastavilo. Sjećam se da je Šoštarić rekao kako nakon svega ovoga sada mirne duše može i prestati igrati.“
Tko je najluđi među igračima, tko je predvodio slavlje u avionu?
”Pešić je taj. On je najosebujniji.“
Je li bilo kakvog “aftera“ nakon dočeka na Trgu?
”Imali smo zajedničku večeru u Westinu, a ja sam nakon nje odmah išao za Mađarsku. Putovao sam s curom, već ujutro sam imao trening. Nisam morao trenirati, ali sam morao biti ondje. Samo na regeneraciji i masaži.“
VEZANA VIJEST
Nije bilo opcije ostati koji dan duže na slavlju?
”U srijedu (op.a. dva dana nakon dočeka) smo već igrali kup i klub je taj koji me plaća. Htio sam ostati još koji dan, ali razumijem i klub. Kreću utakmice i to im je važno, kao što je meni reprezentacija bila važna. Bio je to udar realnosti. U tom siječnju živio sam u nekom drugom svijetu. Onda dođeš natrag, kup, mala dvorana… Netko je rekao, dobar si koliko i tvoja zadnja utakmica. Moraš se resetirati i pokazati zašto si to što jesi. Već dva dana kasnije imali smo Szeged, a Šoštariću i Jeliniću to je bila prva povratnička utakmica.“
Da raščistimo priču oko dočeka u Splitu, sada je jasno da ga nije ni moglo biti jer ste odmah morali natrag u Mađarsku?
“Da, i Šipić je morao već u srijedu biti u klubu, a ja nisam nikako mogao do Splita. Meni majka radi u gradskoj upravi. Doček u Banovini bit će organiziran kad se obojica vratimo u svibnju ili lipnju.“
Što su Vam rekli vaši klupski suigrači iz mađarske reprezentacije po povratku u Tatabanyu?
”Ja sam tijekom turnira rekao par stvari i srećom nisu mi se obile o glavu. Dva dana prije utakmice s Mađarskom poslao sam u našu zajedničku grupu poruku da ne moraju ni vaditi stvari iz kofera jer se vraćaju kući odmah nakon utakmice (op.a. Mađari su u Zagreb stigli iz Varaždina gdje su igrali u prvom i drugom krugu). Nije im to baš leglo. Nakon utakmice bilo mi ih je žao jer su pokazali sjajnu igru. Ali super smo prijatelji, pričali smo poslije i drago im je zbog mene. Podbadanje? Ima ga i dan-danas, naravno. I oni bi se tako ponašali da je situacija obrnuta, ali medalju još nisam donio u svlačionicu. Neka stoji doma.“
Što je za Vas bila prekretnica turnira, kad ste pomislili da možete do medalje?
“Po meni je to bio Island. Prije te utakmice gledali smo Egipat i Sloveniju i završilo je najgore moguće za nas. Morali smo pobijediti Island s četiri razlike za prolaz, a Island je do tada igrao izvanserijski. I onda dođe naš izbornik s idejom obrane 5-1 koju smo vježbali na pripremama. Rekao je da to čuvamo za kasnije, da nećemo sve odmah otkrivati. Kad smo vidjeli da nam ne mogu ništa, osjetili smo snagu, a još uz podršku tribina, poletjeli smo. Onda Slovenija. Otvorimo s 0:5, oni igraju kao da se igra za finale, ali smo se probudili na vrijeme. Pa Mađarska, koja je bila bolja od nas cijelu utakmicu.“
VEZANA VIJEST
Je li baš Mađarska za Vas bila najemotivniji trenutak prvenstva?
“Sigurno. Tu utakmicu još nisam ni pogledao. Stres mi je gledati, iako smo pobijedili. Meni je zadnjih deset minuta u totalnoj ‘magli’. Sjećam se samo da je Pešić ušao i obranio četiri lopte. I taj zadnji njihov napad, bilo je probijanje. Pešić je dao loptu meni, ja Srni, Srna Šipiću i gol! Za ne vjerovat’. Francusku smo svi respektirali, a mogli smo ih voditi deset razlike već u prvom poluvremenu. Nevjerojatno.“
Na tom putu i izbornik Sigurdsson pokazao je više emocija nego što se prvotno očekivalo. Je li Vas i ta njegova strana iznenadila?
“Kad je dolazio, svi su govorili hladan je, Skandinavac… Ali dobro, razmišljali smo da nam možda upravo to i treba. Naše je emocije nekad teško kontrolirati. Ja prvi ne mogu. Ako me ‘nosi’, ja tako igram, ne mogu se smiriti. A Dagur je miran. Vjeruješ mu, zna što radi. To se sada i pokazalo. Ali, i njega je sada ponio naš temperament. Nije više hladan, sad je on naš, Damir!“
Dakle, to je sad službeno njegovo hrvatsko ime?
“Tako je. Evo i udomaćio se u Zadru, sad je i Dalmatinac. Kao osoba je jako dobar, miran, ali i izravan i precizan oko onoga što želi u igri. Odgovara nam. Nakon Olimpijskih igara bilo je puno skepse, je li on taj… Ali pokazalo se da jest taj.“
Je li zaista naučio stihove ‘Lijepe naše’ ili samo neke dijelove?
“Ne, ne. Naučio je zapravo, sve. Pjeva i ostale naše pjesme. Lupi petama, Moja domovina, Ako ne znaš šta je bilo… Zna dosta pjesama. Morao ih je naučiti, koliko smo ih puštali svakog dana, haha. Treba to respektirati, svaka mu čast. On je i treninge s japanskom reprezentacijom vodio na japanskom jeziku. Zadivljujuća kultura.“
Kad smo kod himni i glazbe, kako je došlo do toga da Thompsonov hit ‘Ako ne znaš šta je bilo’ postane zaštitni znak ove generacije? Kaže Zvonimir Srna da je prvotno glavna pjesma trebala biti ‘Lupi petama’.
“Inače je bio običaj prije utakmica slušati domoljubne pjesme. U početku je Srna puštao glazbu u busu. Imali smo razne rutine kojih smo se pridržavali. Od toga da prije ulaska u bus odemo na kratku šetnju pa do nekih glupih i nevažnih. Jednu je utakmicu Srna odigrao loše i rekao da sad ja moram puštati glazbu. Repertoar je uglavnom bio isti. Kako bismo se približavali Areni, onda bih puštao Lijepa li si, Moja domovina, Ako ne znaš šta je bilo… Thompson ima lijepe pjesme, htjeli smo i prije da se pušta u Areni, ali zbog pravila Svjetskog prvenstva DJ nije smio puštati samo hrvatske pjesme. Kuzma (op.a. vratar Dominik Kuzmanović) bi izluđivao na zagrijavanju jer se nisu puštale hrvatske pjesme haha… Na kraju pravila više nisu ni vrijedila, puštalo se ono što smo htjeli.“
Pričalo se dosta o nadimku reprezentacije, imate li možda Vi kakav prijedlog?
“Iskreno, ne znam. Nismo puno o tome pričali. Ali dobro bi nam došao, zaslužili smo ga. To je skroz OK. Ne bih volio iskakati s prijedlozima jer sam među mlađima. Ostavljam to starijima iz reprezentacije.“
Jeste li imali tremu na dan finala s Dancima u Oslu?
“Čak i nisam. Veću sam tremu imao pred Bahrein i Mađarsku. Uoči finala sam bio potpuno prazan. Sve emocije ostale su mi u Zagrebu. Poslije utakmice s Mađarskom dosta sam se iscijedio tako da nakon Francuske i nisam bio toliko emotivan. Kad smo shvatili da imamo medalju, išli smo rasterećeniji u Oslo. Zvalo me 100 ljudi za karte za finale, a imali smo ih samo nekoliko za obitelj. I zovu me ljudi, kažu da će doći i bez karte, pa što bude. Ne znam kako su ušli, ali snašli su se nekako. Mislim da je 500 naših ljudi ušlo bez karte! Žao mi je što nismo odigrali bolje, ali Danci su zasluženo prvaci.“
Protiv Danaca se nije moglo, isključenje Mamića je presudilo?
“Mamić je radio sjajan posao u obrani 5-1, tu smo se osjećali najsigurnije. Kad smo ostali bez njega, nije imao tko zakrpati tu poziciju jer smo samo njega uvježbavali na pripremama. Propao nam je plan A, a plan B nije funkcionirao.“
VEZANA VIJEST
Tukli ste Vi njih, ali i oni Vas.
“Rukomet je takav, fajterski sport. Dobili smo i mi batina, ali pokazali smo fair-play i čestitali Dancima jer igrali su najbolji rukomet.“
Koju biste ocjenu sebi dali za nastupe na SP-u?
“Ne bih konkretno o ocjenama, ali zadovoljan sam. Ovo mi je bilo prvo veliko natjecanje na kojem sam imao veliku minutažu. Igrao sam dosta obranu, a u napadu sam samo protiv Mađarske bio malo lošiji. Tu je zaslužan moj golman iz kluba (op.a. Bartucz) i to me možda poremetilo. Počeo sam mijenjati šuteve, ušao mi je u glavu. Prije sam se možda mogao provlačiti na kartu mladosti, ali sada više ne mogu. Sad će i teret srebra u budućnosti biti veći, stalno će se očekivati medalja.“
Čija čestitka Vas je posebno dirnula?
“Uf, puno ljudi se javilo. Osim čestitki obitelji i prijatelja, najviše su mi značile poruke mojih prijašnjih trenera, od Petra Metličića do Željka Babića. Željko mi je poslao fotografiju iz Pelistera na kojoj smo nas dvojica i napisao da se sada i on može pohvaliti da ima fotografiju sa mnom. To mi je baš bilo drago jer je on dosta utjecao na moju karijeru.“
VEZANA VIJEST
A koliko je baš Metličić utjecao na Vas s obzirom na to da ste odrasli u njegovoj akademiji i uz to igrate na istoj poziciji?
“Puno su mi pomogli njegovi savjeti. Čak je njegova supruga rekla mojoj majci nakon prošlogodišnjeg prvenstva da bi baš ove godine ja mogao biti taj koji će donijeti medalju i biti taj novi val kao što je Pero bio 2003. godine. I evo, uzmemo medalju. Imala je dobar predosjećaj.“
Idemo malo na klupske stvari. Kakve su ambicije Tatabanye ove sezone?
“Klub je realan. Cilj je biti treći u ligi jer je teško parirati Veszpremu i Szegedu. Na Europi nije toliko velik naglasak, pogotovo sada kada imamo male šanse za prolazak dalje u Europskoj ligi. Tatabanya ima posloženu hijerarhiju i infrastrukturu koju nema nitko u Hrvatskoj, možda i šire. Zato i privlače igrače, pa tako i mene.“
Usporedba Mađarske i Hrvatske u rukometu?
“To je nebo i zemlja. Veszprem i Szeged su stalno kandidati za Final Four, a liga je fizički vrlo zahtjevna i dobra. U Hrvatskoj imate samo Zagreb i Nexe. Ovdje je liga jako dobro praćena. Državna televizija prenosi sve utakmice, imaju emisije… Ne može se to usporediti s Hrvatskom. Rukomet je u Mađarskoj sport od državne važnosti i imaju zakon o sportu po kojem se privatne firme mogu osloboditi dijela poreza ako ulože novac u klubove. No, jasno mi je da u Hrvatskoj ima puno većih problema od sporta i da prvo njih treba rješavati.“
Na ljeto idete u PSG, je li bilo i drugih ponuda?
“Bilo ih je dosta, ali ni jedna se nije mogla mjeriti s ovom. Čim mi je menadžer rekao da se radi o PSG-u, ni o čemu drugom nisam razmišljao. Ogroman je to klub, velik korak naprijed. Spreman sam i mislim da sam to i zaslužio.“
Je li bilo teško kriti tu informaciju od javnosti dok nije postala službena?
“Je, bilo je. Pričaš s ljudima, lažeš ih u lice jer im ne smiješ reći. To je bilo najteže. Moj cimer Veron Načinović znao je od početka i podbadao me pred ljudima, pitao u koji klub idem, a znao je sve, haha. Osim njega, znala je još samo moja obitelj i najuži krug prijatelja.“
Zaista, napredujete svake sezone sve više, ali gdje još možete biti bolji?
“Obranom sam relativno zadovoljan. Tu sam već na dosta dobrom nivou. Vjerujem u svoj šut, a moram poraditi na igri s pivotom i donošenju odluka u napadu. Nekad sam ishitren, to jednostavno bude jače od mene. Ulažem u sebe, čitam knjige…“
VEZANA VIJEST
Koje knjige, o psihologiji ili rukometu?
“Autobiografije sportaša. Zanima me kako razmišljaju. Bio sam stabilan u glavi na ovom prvenstvu, a danas je ‘glava’ bitna. Pomažu mi i vjera i molitva, to me čini smirenim.“
Jednom ste rekli da su Vam glavni ciljevi nastupiti na Olimpijskim igrama i zaigrati u Bundesligi, to i dalje stoji?
“Olimpijske igre da, ali Bundesligu, koja je rukometni NBA, zamijenimo Ligom prvaka. To je na klupskoj razini vrhunac.“
Šipić kaže da će u svibnju doći na proslavu Hajdukove titule, ako do nje dođe. Dolazite s njim?
“Apsolutno, to mi je u planu. Već sam gledao i letove za te datume. Samo, ja za razliku od Marina ne planiram ništa reći u mom klubu jer znam da me ne bi pustili, haha. Nešto ćemo smisliti. Samo neka Hajduk bude prvak i Šipić i ja dolazimo.“
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!