Červar je jedini koji je u ovom tisućljeću, točnije u posljednjih 17 godina, uspio odvesti Hrvatsku do finala. Ovo mu je već šesto! U prva dva je slavio, iduća tri izgubio. Vrijeme je da se skor poravna! Piše: IVAN BLAŽEVIĆ

Deset godina Hrvatska je čekala da ponovno okusi slast finala na nekom velikom rukometnom natjecanju. I isplatilo se! Itekako isplatilo! Hrvatska je pogotkom Željka Muse tri sekunde prije kraja susreta stigla do posljednje utakmice turnira.

Rezultat 29:28 izgleda kao da se igralo standardnih 60, a ne čak 80 minuta rukometa, i to sve govori o drami koja se odigrala na terenu u Stockolhmu. Prvo poluvrijeme djelovalo je kao fantazija! Mnogi su zazivali naše vratare i govorili da će nam oni trebati na pravoj razini za finale. I bili su! Šego je u prvom poluvremenu skinuo šest lopti, uz onu čudesnu seriju sredinom prve dionice, kad su četiri uzastopna norveška šuta završila na ruci ili na nozi našeg Marina!

Kad njega više nije išlo, ukazao se Ašanin. U situaciji kad smo imali onu toliko spominjanu crnu rupu u napadu, nakon propuštene prilike za plus četiri i nakon nevjerojatne serije Norvežana, Ašanin je u posljednjih deset minuta obranio dvije lopte i ispriječio se Norvežanima na putu do finala. U prvoj polovici turnira djelovalo je kao da je Ašanin turistički stigao na EURO, iako su njegove kvalitete neosporne, kao da nije bio spreman iznijeti ulogu vratara na jednom velikom turniru, pa makar i rezervnog. No malo pomalo, Matej je gradio svoje samopouzdanje. Prvo jedna supervažna obrana protiv Njemačke, zatim je stigla utakmica protiv Španjolske, a sada i obrane koje će pamtiti do kraja života, obrane kojima je pogurao Hrvatsku u finale EURA! Finale u kojem će naša reprezentacija imati dva vrhunska vratara koji su u ovom trenutku u vanserijskoj formi, a to već dugo nismo imali!

Dugo već nismo imali ni ovakvog kapetana. Uz sav umor, probleme s ozljedama i činjenicu kako Duvnjak u dresu reprezentacije nije uputio skok-šut već pet godina, pamtit će se sredina drugog poluvremena ovog polufinala, kad je Dule na bezidejnost u našem napadu reagirao serijom s četiri od naših pet postignutih pogodaka u tom razdoblju i tako nam držao glavu iznad vode. Da ne zaboravimo Vladu Matanovića i njegove pogotke velike poput Dinare. Na početku turnira je djelovao uplašeno, nešto poput Ašanina. Sad više nitko nije uplašen, Hrvatska hrabro ulazi u finale!

Produžetke ne treba previše komentirati, tu više nije bila riječ o rukometu, tu se radilo samo o karakteru, volji i psihologiji. I tu smo bitku dobili, usprkos svim nelogičnim i nerazjašnjenim odlukama sudaca. I ne, nismo subjektivni, griješili su suci na obje strane, oštetili su i nas i Norvežane. Ova mlada, ‘golobrada’ Hrvatska, Hrvatska kojoj itekako nedostaje iskustva, u finalu je Europskog prvenstva. U finalu u kojem nema ni Danske ni Francuske!

Posljednjih nekoliko godina već smo postali skeptični, pomalo smo počeli gubiti vjeru u hrvatski rukomet, popis izbornika i za ovaj je turnir izgledao nekako neuvjerljiv, pun rupa, ali Červar je jedini koji je u ovom tisućljeću, točnije u posljednjih 17 godina, uspio odvesti Hrvatsku do finala. Ovo mu je već šesto! U prva dva je slavio, iduća tri izgubio. Vrijeme je da se skor poravna!

“Rukomet nije umro”, rekao je nakon utakmice naš izbornik, izbornik koji je prije EURA, nakon kojeg se oprašta, rekao kako bi dok traje volio igrati još jedno finale. Želja mu je ispunjena. I koliko god mnogi kritizirali njegov rad, ukazivali na loše odluke i krive taktičke procjene te isticali njegove time-outeve koji djeluju divlje i nedisciplinirano, taj podatak ipak nešto znači! Osvojiti europsko zlato, jedino koje nam nedostaje, bio bi bajkovit kraj njegove karijere. Kraj koji je nakon svega što je prošao, voljeli ga ili ne, definitivno i zaslužio! Zaslužili su ga i navijači, što oni koji su poderali svoje glasnice u dvorani, što oni koji po financijskom pitanju nisu te sreće da potegnu do Austrije, pa su ih svejedno poderali kod kuće ili u kafićima pred malim ekranima. Kao i toliko puta dosad kad su nam na put stali, najčešće ti prokleti Francuzi.. Sad Karabatić i društvo ne stoje na putu, a europsko zlato je nadohvat ruke. Sad ili nikada!