Iako je zima ponovo pokazala zube, naši plivači već u 6 sati svakoga jutra skaču u bazen. Jedna od njih je i Paula Novina, naša 19-ogodišnja paraolimpijka iz Tokija koja nas je u razgovoru oduševila svojim stavom i motiviranošću Razgovarala Hana Cvijanović

Rođena dva i pol mjeseca ranije s cerebralnom paralizom, Pauli je prognozirano da neće moći hodati ni pričati, no njezinu je životnu priču preokrenula, kako ju i sama opisuje, jedna “izrazito mentalno jaka osoba” – mama. Iako Paula kaže da joj je već glupo reći da je u bazenu cijeli život, to je zaista tako. Na preporuku liječnika, mama je Paulu, kada je imala samo pet mjeseci, svaki dan vozila na rehabilitacijsko plivanje po Halliwick programu u zagrebački PK Natator gdje je uskoro prvo proplivala, a zatim, također u bazenu, i prohodala. I tako, nije prošlo puno vremena, a mama i Paula više nisu dolazile na rehabilitacije, već na plivačke treninge koji su našu najmlađu paraolimpijku već u trećem razredu osnovne škole doveli do juniorske reprezentacije.

Sa samo 14 godina, Paula je otputovala na svoje prvo seniorsko Europsko prvenstvo, a sa 15 na Svjetsko. Nažalost, niz je zaustavila epidemija koronavirusa i sa 16 godina nije bilo novih avantura. Odjednom, dani su bili prepuni slobodnog vremena, ali ne onakvog posloženog i organiziranog kakvo Paula voli kako bi se opustila i napunila baterije, već onog praznog kojim dobije osjećaj da gubi vrijeme. Nakon puno otkazanih natjecanja, 2021. održano je Europsko prvenstvo na kojem se nije uspjela kvalificirati za POI. Kod Paule nema ni depresije ni euforije, kako i sama kaže „najteže je, i najbitnije, uvijek ostati pri sredini“ pa je i tada nastavila trenirati s fokusom na Pariz 2024. Ipak, znala je da postoji šansa da u Tokio dođe preko pozivnice. Samo mjesec i pol prije početka Paraolimpijskih Igara, stigla je pozivnica. Nakon teških priprema u Zagrebu i Vukovaru, Paula je otputovala u Japan na natjecanje koje joj je promijenilo život.

Iako priznaje da postoji tuga što je u Tokiju morala plivati pred praznim tribinama, osjetila je ogromnu podršku navijača koji su sportaše dočekivali na aerodromu i na cesti po putu do borilišta. Svakako, ono što ju je najviše iznenadilo su reakcije i interes javnosti pri povratku u Hrvatsku, s obzirom da je navikla na podcjenjivanje paraolimpijskog sporta.

„Moj invaliditet je dio mene, kao što netko živi s plavim ili smeđim očima, ja živim i s njim. I to je jedino što me smjestilo na POI umjesto OI. Oduvijek sam željela da mi se čestita na tome što postižem svojim radom, a ne usprkos svom invaliditetu. Nakon Igara sam prvi put osjetila tu vrstu podrške i to mi je okrenulo život“. To je ujedno bila i prva avantura s novim trenerom. Promjena je nastupila nakon kvalifikacijskog Europskog prvenstva kada se trener Ferdinand Major, koji je od klinke napravio pravu reprezentativku, odlučio povući iz natjecateljskog plivanja.

Uslijedila je odlična suradnja s Ivanom Perzelom, čiji su otvoren um i volja da uvijek uči više, uz Paulin ogroman rad, našoj plivačici već donijeli najbolje rezultate karijere na Igrama i Svjetskom prvenstvu. Sretna je što su u njenom timu sada i brojni fizioterapeuti i psihologica Renata Barić koji ju ‘krpaju’ psihički i fizički te vjeruje da joj je uz njih samo nebo granica.

„ Za mene pobjeda nisu samo prva tri mjesta ili medalje. Za mene je pobjeda svaki trening i utrka nakon koje se pogledam u ogledalo i znam da sam dala sve od sebe, ostavila maksimum u bazenu. Dosad sam svaki put pobijedila i, sve dok plivam, to će tako i biti. Nitko ne zaustavlja osobu koja zna gdje ide i vjerujem da će Bog svakome dati ono što zaslužuje“ kaže Paula koju u ožujku čekaju Svjetska serija u talijanskom Lignanu i državno prvenstvo. Želimo joj puno sreće, ali vjerujemo da je uz ovakav mindset, uspjeh zagarantiran.