Nakon poraza Rijeke i Osijeka u prvoj fazi kvalifikacija europskih natjecanja, počelo je uobičajeno teoretiziranje što se dogodilo i prije svega, zašto se dogodilo?

Kao na volej mnogima, dočekani su porazi Rijeke i posebno Osijeka već na početku kvalifikacija za europska natjecanja jer takvo nešto uvijek će davati pretenziju da je hrvatski klupski nogomet slab, nedorečen, neatraktivan.

Neke od tih stvari su istinite, ali neke ipak nisu. Hrvatski nogomet nije slab, iako je daleko od nekakve ekstra kvalitete. Većina derbija završit će bez golova uz igru ‘kokoši’ tko će prvi pogriješiti umjesto tko će prvi poentirati. Hrvatski nogomet svakako je bolji nego što je bio prije pet ili deset godina, pored uvijek dobro organiziranog Dinama, sada su tu Osijek, Rijeka koji su dobili privatne vlasnike i koji ipak kupuju, dok je prodaja uvijek bila i uvijek će biti glavni element zarade.

Osijek je uspio, gotovo, izgraditi prekrasan stadion koji će biti na ponos čitave Slavonije. Nisam zaboravio na Hajduk, naravno, dovode se igrači, prekaljeni, klupske legende koje pokušavaju vratiti prvenstvo u Split prvi put nakon gotovo dva desetljeća.

Nisam jedan od onih koji će navijati protiv hrvatskog kluba u Europi, ako se ne radi o ‘mom’ klubu. Nikad mi nije bio jasan takav način razmišljanja. Doduše, nikad mi nije bila jasna niti mržnja koju netko osjeća prema nekome samo zato što navija za drugi klub. Ali dobro, to je rasprava za neku drugu priliku.

PREVIŠE PRIČE, PREMALO AKCIJE

Poraz Rijeke nije me iznenadio, iskreno, ne znam zašto je toliko ljudi ostalo začuđeno. Djurgarden je vodeća momčad vrlo kvalitetnog švedskog prvenstva koje traje već nekoliko mjeseci, a Rijeka konstantno mijenja identitet momčadi. Javnost je od Rijeke stvorila favorita koji bi trebao pregaziti švedsku ‘rijeku’ kao da niti ne postoji. A onda su se ti Šveđani nasmijali i odradili profesionalan nastup ostavivši Hrvatima ponovno vječno pitanje…’pa kako su sad ti Šveđani bolji od nas?’

Stigao je i Osijek. Iako ovdje ne mogu pronaći nikakvo opravdanje. Osijek je morao proći, ali samo uz pravi pristup. To je, vjerujem, ključna riječ cijele priče…PRISTUP. Ako pristup nije dobar, može se izgubiti i od momčadi čiji igrači ujutro dostavljaju kruh, rade u restoranima i odštopavaju toalete, a poslijepodne trče po nogometnoj livadi. Igrači Osijeka nisu imali dobar pristup i stigla je ‘sramota’.

SVATKO DANAS IGRA NOGOMET

Ne samo nogomet, svatko danas igra svaki sport. Kroz košarku s kojom sam najviše vezan, naslušao sam se sintagmi ‘kako Finci, Šveđani mogu pobijediti jednu veliku Hrvatsku?’
Takve rečenice obično dolaze od ljudi koji su davno prestali pratiti sport koji misle da poznaju, a zapravo nemaju pojma što se promijenilo.

Znate, evolucija postoji. Ona je svugdje oko nas, sveprisutna. Čovjek evoluira (stari) iz dana u dan, netko se promijeni u godinu dana, a netko u desetljeću. Tako je i u sportu. Ljudi se smiju Kazahstancima, a ta zemlja danas u sport ulaže više nego što je Hrvatska ikad ulagala. Uostalom, provjerite tko je pobjednica Wimbledona.

Astana je do ne tako davno igrala Ligu prvaka. Kazahstan ima novac koji u velikoj mjeri prosljeđuje u sport, i nastavit će se razvijati. O Šveđanima neću niti govoriti. Pogled na njihove stadione je dovoljan da dokrajči hrvatsku bahatost da ‘kako to da smo izgubili od nekih tamo Šveđana i Kazahstanaca’.

Sportska evolucija. Pitanje jest, kako to da dobar dio svijeta evoluira, a Hrvatska ostaje na mjestu? Da, neke se stvari mijenjaju, ali mnoge ostaju iste. Pristup, način razmišljanja. Ništa se danas ne postiže bez teškog rada, i tu ne govorim isključivo o fizičkom aspektu. Potrebno je raditi i na sebi, promišljati, kako nešto unaprijediti.

Hrvatski klupski nogomet oduvijek živi na leđima reprezentacije. Kao da je snaga ‘repke’ dovoljna da se pretoči i na uspjehe klubova. E, pa nije. Jedno nema baš nikakve veze s drugim.

BJELICA JE MORAO DOBITI OTKAZ

Ono što me posebno iritira u našem medijskom svijetu čiji sam dio je taj osjećaj kako smo mi ti (mediji) koji imamo pravo da propagiramo ideju kako neki trener, igrač ili netko treći MORA dobiti otkaz. Nije prošlo niti sat vremena od ispadanja Osijeka, a već su neki mediji počeli ‘vrištati’ sa svojih naslovnica kako ‘Bjelica mora dobiti otkaz’. Ma ljudi moji, tko smo mi da nekome dajemo/tražimo otkaz???

Zamislite da taj isti Bjelica dođe jednom novinaru na radno mjesto, traži razgovor sa šefom i kaže ‘slušajte, on/ona ovdje su iznijeli niz laži, imam dokaze, želim da dobije otkaz!’. Kako bi reagirali?

Navedeno, s druge strane, ne znači da mediji ne smiju biti kritični. Apsolutno DA, moraju biti! Tu nema nikakve rasprave. Kritika je dio posla, priče novinarskog života. Činjenica jest da je Bjelica napravio loš posao u pripremi igrača, on je trener koji igračima usađuje ideje, daje zahtjeve kako moraju odigrati. Ako u tome ne uspiju, njegova je odgovornost. To vrijedi za svakog trenera, bilo da je riječ o Čačiću, Dambrauskasu ili treneru Gorice, Šibenika, ma bilo koga!

ZAŠTO SMO PRESTALI IGRATI NOGOMET?

Završit ću tekst promišljanjem, kako ili kada će se konačno promijeniti način kako hrvatski klubovi ulaze u europske nastupe? Hoće li se jednog dana napokon prestati podcjenjivati protivnika koji ne dolazi iz nogometno atraktivne zemlje?

Percepcija o snazi pojedinog sportskog projekta mora se promijeniti. Svijet evoluira, vrijeme je da to učini i Hrvatska. Da, Kazahstanci igraju nogomet, i da Hrvati su i dalje bolji od njih. Ali, ti Kazahstanci bili su spremni šokirati Hrvate i u tome su uspjeli. Klasična priča o ‘underdogu’.

Koliko će se puta morati dogoditi Gzira, Šerif, Kyzylzhar, a ima ih koliko hoćete, da bi hrvatski klubovi napokon shvatili da više nema lakih protivnika?

Svijet je evoluirao, danas Finci igraju dobru košarku, a Kazahstanci su sve bolji u nogometu. Zato su tamo gdje jesu, a mi…eto, ostajemo stajati na mjestu. Vrijeme je da se pokrenemo.