Bišćan je Šimiću zamjerio što ga nije podržao, a obojica su pokazali da su još 'zeleni' za Dinamo koji je isprepleten interesima mnogih strana.

Dolazak Darija Šimića, vrlo brzo i Igora Bišćana, trebao je biti početak nove ere. Trebali su biti vjesnici jednog poštenijeg Dinama, jednog kluba kakav je on nekoć bio, ali i kluba kakvog su oduvijek voljeli oni ljudi koji ne razmišljaju kao Zdravko Mamić i slični. Došli su kao bivši igrači koji su dosta toga dali Dinamu, ne kao neke legende, ali bili su nedvojbeno dvojac koji je ušao u Maksimirsku 128. ponovo tinejdžerski zaljubljen u Plave.

U vrtlog interesa mnogobrojnih struja koje žele zabosti svoju zastavu na centar igrališta, Dario Šimić i Igor Bišćan su se našli u jednoj strašno teškoj situaciji. Naime, morali su ostati na tragu dosadašnjih Dinamovih postignuća, a istovremeno napraviti i veliku tranziciju u svlačionici ispod juga. Klupski interesi, ali i mafijaško menadžerski, koji se godinama isprepliću oko “Svetog kluba” zapravo su bili jedna velika zamka, istodobno i ogroman test njihovih sposobnosti.

Poznajem dosta navijača Dinama koji žele Zdravka Mamića ili takav model, jer lakonski će reći: zar Barcelona, Real ili neki drugi velikan ne mulja sa sucima, ne vara na porezu i posluje kad god je to moguće mimo zakona. Njih zapravo ne zanima tko vodi Dinamo, oni samo žele klub koji će uvijek biti ispred splitskog Hajduka i u Ligi prvaka. A to im je omogućio Gazda. I slušao sam svih ovih sedam mjeseci koliko je Šimić bio član tročlane Uprave zadužen za sportski segment da bivši Vatreni to – ne može. Koliko je on zapravo imao pravo glasa oko svih spomenutih tranzicijskih stvari vjerojatno ćemo doznati u danima koji slijede, a možda i nikad. Ali prihvativši taj posao – on je imao najveću moguću odgovornost.

Početak sezone nagovijestio je moguće probleme, a nesretni atenski ponedjeljak u kojem je izgubljen navijači život i sve što će se kasnije dogoditi – ispostavilo se bili su prevelik zalogaj. Liga prvaka je iscurila u jednoj nemoguće ludoj drami u kojoj se Igor Bišćan nije najbolje snašao, ruku na srce nije imao ni zrca sreće. I tu je Šimić napravio prvu veliku pogrešku. Nije stao uz svoj odabir, nije uvjerio Vlatku Peras i Mirka Barišića, te sve one koji iz sjene vladaju, da Igor dobije podršku.

Drugi, možda i još neugodniji trenutak je bilo ispadanje Sergeja Jakirovića protiv praške Sparte. Izgubljena je Europska liga, blagajna je napunjena, a za svo to vrijeme Šimić i djelom Bišćan nisu doveli igrače koji bi mogli zamijeniti – kapitalce. Jer nastala je prevelika praznina u kvaliteti momčadi, rezultata nije bilo, a nakon najveće blamaže u Prištini jednostavno Šimić je morao podnijeti teret – zapovjedne odgovornosti.

Sedam napetih tranzicijskih mjeseci je ipak bilo razdoblje za nekog tko je već iza sebe imao puno bitaka. Za nekog tko se mogao nametnuti autoritetom, tko će stati iza svojih ljudi koje je izabrao i tko će se moći pohrvati s mrežom neprijatelja koji su ga dočekali u klubu i oko njega. Bio je to Šimićevo – grlom u jagode, nakon kojeg je Bišćan manje, a Dario više – pokazali da su za vođenje Dinama – zeleni.

U svakom slučaju Dinamo nije na dobrom putu…