'Ko je s Dinamom odrastao, ni pakao mu neće teško pasti!'

Tako bi se nekako, parafrazirajući poznatu rečenicu iz „Maratonaca“ mogao sažeti put svakog Dinamovca od ranih dana, preko ozbiljnih godina, pa sve do zaslužene radne mirovine. Navijački staž ipak je drugačiji; radiš čitav vijek; nerviraš se i veseliš, a odmora nigdje na vidiku. Navijači, ipak nikad ne idu u penziju, pa tako niti njihov radni staž nikad ne završava. S Dinamom se gotovo svi živciraju od malih nogu, pa do duboke starosti; sve od raznih Auxerre-a, preko Newcastle-ova do bizarnih Lyon-a.,

Gledajući sinoćnju utakmicu prisjetio sam se također velikih pobjeda, ali i, kao što vidite, još više najtežih poraza. Slažem se, prokleto je to, ali nekako se uvijek brže sjetiš svih onih situacija kad si bio jadan i mizeran, a ne onih u kojima si slavio. Za razliku od reprezentativnih pohoda, životni vijek klupskog navijača je poput filmova „film noire-a“; počne mračno i bijesno, završi još mračnije. Jedan od tih, nažalost dogodio se baš ove sezone u gostima kod Bayerna. Iako je Dinamova europska sezona loše započela, stvari su u nastavku dobile puno ljepši okus. Modri su prikupili lijep bodovni plijen i sve do posljednjeg kola prije kraja europske sezone bili u konkurenciji za prolazak u drugi krug. U samoj završnici stvari su se zakomplicirale, da bi Dinamova europska priča završila pobjedom protiv sedmerostrukog europskog prvaka, Milana. Ponovno slatko-gorki okus u ustima. Dinamo je bio dobar, pokazao karakter i potencijal, ali ipak se oprostio od elitnog društva. Gotovo sve je dobro Dinamo odradio, momčad je imala „glavu i rep“. Niti dvostruka smjena trenera nije poremetila gotovo savršen ritam. Kažem „gotovo savršen“ jer Dinamo je bez knock-out faze Lige prvaka ostao zbog kiksa u utakmici u kojoj je možda i najviše pružio. Naime, da je uzeo, kao što je i trebao, puni plijen protiv Monaca, Dinamo bi bio u drugom krugu Lige prvaka. Ovako, oprostio se kao prva momčad ispod crte.

Što je europska sezona donijela Dinamu i je li se isplatilo? Odgovor na ovo pitanje je kompleksan, a za početak pokušat ću na njega ipak odgovoriti samo jednom rječicom – jest! Iako je domaće prvenstvo i novi naslov imperativ, Liga prvaka Dinamu je donijela dodatnu vrijednost. Probiti se do elite nikad nije bilo lagano, a biti gotovo ravnopravan suparnik nekima od najboljih momčadi Europe dokaz je dodatne vrijednosti.

Europski „štih“ Dinamo je dobio i dolaskom Fabija Cannavara. Koliko god mi (ne)sumnjali u njegove trenerske vrijednosti očigledno je bivši proslavljeni talijanski branič potrošio dosta vremena kako bi u potpunosti upoznao momčad i posložio ekipu na pravi način. Ne znam hoćete li se složiti sa mnom ili ne, ali u ovako teškoj situaciji, s mnoštvom ozlijeđenih igrača iz prve postave,

Mister je izvukao maksimum i uspio postaviti stvari na svoje mjesto. Također, moram priznati da mi godi vidjeti takvu „svjetsku facu“ na Dinamovoj klupi; Dinamo igra u Ligi prvaka, gostuje kod najboljih momčadi svijeta, a s klupe dirigira Cannavaro. Lijepo to izgleda, baš svjetski. Jedino što „svjetski“ ne izgleda je to maksimirsko ruglo. Nadam se da radovi nisu zapeli i da ćemo se te noćne more uskoro uspjeti riješiti. Da se vratim na početak ovoga teksta; u doba moje mladosti taj Maksimir je bio jedan uljuđen stadion, danas je ruglo. Tko je to i kako od njega napravio, to je tema za jedan poseban i drugačiji, društveno-politički tekst.

No, na kraju, vratimo se nogometu. Možda je ova prestižna pobjeda protiv Milana najbolja moguća najava onoga što slijedi u domaćem prvenstvu. Dinamo se uzdignuta lica povlači s europske scene i potpuno rasterećen europskih izazova u potpunosti se može posvetiti novoj borbi za naslov. Nakon Arsenala, Bayerna, Milana… slijede Hajduk, Rijeka, Osijek… Kako je i Cannavaro sinoć rekao Osijek je Dinamu jednak kao i Milan. To je jedini ispravan pristup. Mister Cannavaro, za sada odličan pet, bravissimo! Potrudite se da tako i ostane, molim vas!