Na službenom semaforu u nastavku objavljeno je da Hajduk ima 90.521 člana. Neizmjerna ljubav, koju Leko i igrači tek trebaju vratiti

Kada se ugase svjetla, a do boli vjerna publika krene s Poljuda na sve strane ostat će žal. Hajduk je ovu utakmicu zaslužio dobiti. Pa, makar i 1:0. Da Lucescu, te svi oni koji će doći na solunsku Tumbu imaju barem malo knedlu u grlu. No, Grci su igrali na rezultat, te čekali i dočekali fortunin naklon.

Predigra u režiji – puka – još jednom posebna i nezaboravna. Baš onako kako samo Split zna. Dolje u školjci Hajduk se postavio kao gazda. Okomit, hrabar i odlučan. Bez Pukštasa koji bi unatoč godinama, usudio bih se reći bio prevaga za pobjedu, sa Nikom Sigurom koji nije u debiju bio  tinejdžer, nego hrabri muškarac koji je zaslužio jedan “big like”. S jako lucidnim “Debelim” kako je Ivan Perišić nazvao belgijskog ‘starca’ – Odjidju Ofoea, koji držao balans veznog reda, te velikim očima poput djeteta gledao i tražio Livaju. I Markom Livajom, koji se borio kao lav, koji je strašno želio biti još jednom veliki junak.

Nažalost, to nije bila večer najboljeg Hajdukovog nogometaša, koji je bio za pola koraka kratak, za “zrnce sriće” uskraćen. Bio je opet dobar, ali nije bio onaj najbolji Livaja. Jer, da jest tada bi se ludovalo ove noći po splitskim skalinama. No, ne može ni Hajdukov frontmen uvijek dati – maksimum.

No, bez obzira na to Splićani su bilo bolji, nisu imali propadanja u igri, niti su se Grci u bilo kojem trenutku mogli osjećati sigurnima. Ono što su gosti otkrili je činjenica da im u prilog ipak ide ipak kvalitetnije prvenstvo do našeg domicilnog. Više teških utakmica, pa doigravanje u kojem se sve to ponavlja u ovakvim ogledima protiv momčadi kakva je Lekina ipak nešto znači.

Hajduk u Solunu sigurno neće dočekati ovako miroljubiva atmosfera na travnjaku. Tu su Grci opasni, u sitnim provokacijama, često na Tumbi atmosferi znaju podleći arbitri. Trebat će izdržati početni nalet, a utakmicu odigrati na gornjoj granici energetskih mogućnosti, s boljom realizacijom, jer tamo i polušansu valja iskoristiti.

Kako god se rasplela ova europska priča, vidjeli smo ovog ljeta da Hajduk raste i statsa kao momčad. Da je Ivan Leko, jedan stručnjak koji ima viziju, koji ima svoj put i kojeg se, vjerujte isplati čekati. Zna nekadašnji kapetan “Bilih” i nogometni šmeker što ima u svlačionici, zna da mu nedostaje još možda jedan-dva prava igrača da bi imao širinu i da bi mogao pucati na sve što se osvojiti može.

Nema dvojbe da bi “bijeli” željeli u Konferencijsku ligu, malo zbog novca, malo zbog europskog euro osjećaja, ali se nitko ne treba zavarati da Jakobušić, Leko i cijela momčad žele samo jedno – a to je trofej sredinom svibnja 2024. A to nije Rabuzinovo sunce.