Dinamo je u najvećem derbiju hrvatskoga sporta pobijedio Hajduk na Poljudu s 0:2. Pobjeda gostiju apsolutno je zaslužena, ali nogomet je još jednom razočarao. Utakmica na Poljudu zapravo je pravi i realni prikaz stanja hrvatskog klupskog nogometa. Sporo, 'mekano', bez trke i okomitosti. Dinamo je bio bezvezan, a Hajduk još lošiji. Žali bože potrošena dva sata na viđeno.

Obojica trenera u utakmicu su ušli s više-manje očekivanim sastavima i u očekivanim postavkama, spremni prije svega se braniti u dvostrukom bloku. Prijetnja i strah od treće zaredom utakmice bez pobjede obojici je trenera bila misao vodilja pa su momčadi postavili dosta ‘kukavički‘.

S obzirom da su obojica velikane preuzeli iz ‘manjih klubova’ i da nisu neka trenerska imena znači i to da će i vrlo lako dobiti otkaz kada za to (ne) bude pravo vrijeme. Tako se i s jedne i s druge strane krenulo s minimalno rizika.

Kovačević je standardan sastav odlučio malo korigirati ulaskom Zajca u sredinu te Hoxhe na krilo. Zajc je trebao donijeti stabilnost koja očito ne postoji kada igra trojac Villar-Ljubičić-Mišić, a Hoxha brzinu koju sve se više čini promašaj Vidović ne posjeduje. Klasičnih ovosezonskih 4-3-3 uz Belju u vrhu napada.

Garcia je na Dinamove preinake odgovorio vraćanjem bržeg Sigura na bočnu poziciju umjesto Karačića. Ideja je bila da se neutralizira brzina i prodornost Hoxhe (sada se čini da je to bilo neuspješno). Ostatak prve momčadi bio je očekivan, uz dodatak da je Španjolac Gonzalez prvi puta debitirao.

Od taktičkih ideja nismo vidjeli puno pa nema smisla slova i riječi trošiti na objašnjavanje viđenog niti ću utakmicu analizirati kroz prilike kojih i nije mnogo bilo. Dinamo je slavio zasluženo jer je stvorio nešto nasuprot ništa koliko je stvorio Hajduk.

Odlučila su dva klasna individualna poteza igrača iz sjene, vječno osporavanog Hoxhe te zanimljivog Bakrara koji ‘zna’ nogomet. Posebno je za Hajduk sramotan, ali i već upečatljiv onaj prvi, pogodak Hoxhe. Albanac je izbacio nekolicinu igrača i s centra došao do 16 metara Hajduka jednim jedinim sprintom. Izgledao je kao Messi, a stvar je dosta jednostavna zašto – nitko ga nije zaustavio.

Još se jedanput pokazalo da se nogomet ne može igrati bez zadnjeg veznog, toliko već opjevane ‘šestice‘. A posebno to ne mogu Hajduk i Garcia koji je u momčad instalirao nekoliko zanimljivih napadačkih preinaka i poboljšanja, ali u defenzivnoj tranziciji je momčad iz Splita ispod svake razine.
Trojac Krovinović, Pajaziti i Pukštas ne može zaustaviti kontru prosječne albanske momčadi, a Varaždin, Dinamo pa čak prije Istra i Gorica također su znali to iskoristiti. Nekoliko utakmica Hajduk je prošao s netaknutom mrežom čisto zbog nepreciznosti suparničkih napadača.

Brine i Garcijina odluka da na poluvremenu Bambu zamijeni Durdovom. Gambijac je do tada igrao loše te je promašio i prazan gol (možda i nije bilo zaleđe), ali je s tom odlukom potpisao predaju. Bamba je u izostanku raspoloženog Livaje trenutno jedini igrač Hajduka sposoban kreirati bilo kakvu opasnost ili nepredviđeno ludilo ispred protivničkog gola. O Durdovu neću oštro jer ima ipak samo 17 godina, ali od njega Hajduk sigurno neće dobiti ništa (na terenu).

Kovačević je jednim opreznim pristupom uz dvojicu sjajnih stopera potpuno neutralizirao Garciju (a i Livaju). Dinamo je s dva individualna poteza stvorio taman toliko da dođe do pobjede. Hvalospjeve i velike pohvale nije zaslužio nitko pa ih ovdje neće ni biti.

Razina kvalitete nogometa pravi je prikaz našeg klupskog nogometa. Rijekin poraz od Shelbournea, potop u Solunu, Hajdukovo ispadanje u Albaniji te troboj za prvaka gdje najbolji osvajaju 65 bodova u 36 kola upravo su ono što smo vidjeli i danas.

Kada pogledate par minuta najvećeg hrvatskog derbija, vidjet ćete da apsolutno nitko bez lopte ne trči. Igra se sporo, jako oprezno i bez ikakvog pokušaja okomitosti. Baš je tužno gledati to iz tjedna u tjedan nakon što se pogleda nekoliko ozbiljnih europskih utakmica.
Hajduk je danas igrao loše i bez lopte i s loptom (op.a Gattusova izjava od prošle godine) i teško da će biti bolje ako se razina volje i želje Rebića i Guillamona sada odjednom ne poveća za 300% (ako to uopće mogu s obzirom na fizičko stanje).

Dinamo je jedna sasvim nova momčad sastavljena prije samo dva mjeseca pa za njih još ima nade i nije im pošteno već sada suditi. Hajduk je s druge strane još jednom pokazao gubitnički mentalitet igrača koji su sada već godinama tu, ali i gubitnički mentalitet samog kluba i svega oko njega.

Hajdukova duga cesta sve se više čini kao jedan začarani kružni tok lošeg vođenja kluba i lutanja s mijenjanjem trenera, sportskih direktora, ali i u uprava. Ne mijenja se samo jedno, samo je jedna konstanta. Pametnome dosta…