Burno, vatreno, potresno je zadnjih tjedana u Maksimiru, ali sve nas navodi na pitanje krije li se zeko u maksmirskoj šumi Piše: Petar Čondić

Koronavirus opsjeo je cijeli svijet, ne da nam iz kuće, o sportu ni nećemo, da ne bi kojem sportskom ekstremistu suza iz oka kanula, a Zagreb pogodilo nekoliko razornih potresa koji su samo dodatno pogoršali situaciju, istjeravši ljude iz vlastitih domova. 

Da to u glavnom gradu Hrvatske ne bi bilo sve, pobrinuli su se u Maksmirskoj 128 gdje su u ovo korona vrijeme uspjeli potresti, zapaliti i uništiti sve ono što je tako pomno i planski građeno. Sve ono što je uspjelo donijeti uspjehe koje Dinamo čeka niz desetljeća. Nakon silnih neuspjeha, Nenad Bjelica stigao je kao spas, kao čovjek s vizijom, kvalitetom i znanjem i odveo Modre najprije do proljeća u Europi, točnije do osmine finala Europa lige, a onda sezonu nakon gotovo do druge faze Lige prvaka. U redu, nisu uspjeli ni ostati na proljeće u Europi, ali do zadnjeg kola bili su u igri za nastavak Lige prvaka u grupi s momčadima koje godinama pripadaju europskoj eliti, Cityjem i Šahtarom, te Atalantom, koja možda to nije, ali sigurno igra najljepši nogomet u Italiji, ako ne i šire. 

No, onda je krenula 2020. Iako daleko ispred svih, u Dinamu kreću turbulencije. Igra kao da malo pada, Bjelica sve lakše i sve brže počinje gubiti živce, napada suce, a ti ga nekontrolirani ispadi koštaju mjesec dana suspenzije s prvoligaških travnjaka. Onda odlazi Dani Olmo, do tada najbolji igrač u svlačionici Modrih, a Bjelica izjavljuje da je on produkt sjajnog plana roditelja, a ne Dinama i tu dolazi na zub čelnika kluba. 

Kao grom iz vedra neba, potpuno neočekivano, uletjela je ova nesnosna i dosadna korona i u situaciji kad se ništa ne događa, nešto što je tek malo izgledalo nagriženo, pretvorilo se u vatru koja se nezaustavljivo širi. Klub je odredio sankcije smanjenja plaća igračima i trenerskom osoblju, što je teško palo i igračima i trenerima, pa su zajednički odbili pristati na klupski zahtjev. Da se pokaže tko je gazda, klub je podijelio otkaze cijelom Bjeličinom stožeru, a on je ostao suh i sam ko prut. Odmah je postavljeno pitanje što će biti s njim. Čak i ako ostane, tko će tražiti i uigravati se s novim stožerom. 

 No, zadnjih dana, otkad se zna da će u četvrtak 16. travnja biti konačan razgovor Bjelice i Dinama, cure informacije na sve strane da je Bjelica bivši, da ga se Dinamo rješava, a na klupu prve momčadi dolazi Igor Jovićević. On je pouzdan. Vodio je sjajno drugu momčad Dinama, a o klubu zna sve, kao i stanje oko kluba. Bio je spreman prihvatiti smanjenje plaće odmah, a vrlo jednostavno je to primila i druga momčad Dinama koju je on tako sjajno organizirao. S jedne strane pobuna, s druge suradnja. Jedino što Jovićeviću nedostaje je iskustvo vođenja prve momčadi, pogotovo u ovakvom trenutu kad odlazi čovjek koji je izgradio ovakvu momčad i ovakav zajednički timski duh, karakter, a o taktičkom izgledu ekipe, koja je napokon izgledala kao prava europska, da ne govorimo. 

Međutim, dok se to sve događa, ovog ugodnog sunčanog jutra kruži glavom jedna misao. Zlatko Dalić je dobio fantastičnu ponudu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata od, u najmanju ruku, neskromnih pet milijuna eura, da preuzme tamošnju reprezentaciju. Istu onu s kojom se u zadnje vrijeme povezuje Zoran Mamić. Ne zaboravimo, Mamić i Dalić međusobno su se zamijenili u Al Ainu. Kad je Dalić otišao iz ovog kluba u hrvatsku reprezentaciju, Zoran mu je stigao kao zamjena. Daliću sada preostaje još samo tri mjeseca po ovom ugovoru na kormilu vatrenih, a Europsko prvenstvo odgođeno je za sljedeću godinu. Istovremeno HNS ne može ponuditi što i Nogometni savez UAE-a, pogotovo ne u ovoj situaciji. S druge strane, prije otprilike mjesec dana Nenad Bjeica je izrazio želju preuzeti hrvatsku nogometnu reprezentaciju, iako je to ‘malo dosadniji’ posao od onog u klupskom nogometu. No, realno, kome ne bi bila čast preuzet nacionalnu vrstu sastavljenu od najboljih igrača iz vlastite zemlje. Osim toga, malo tko bi, na prvu, ponudio drugog čovjeka, tj. malo kome bi netko drugi u ovom trenutku pao na pamet za nasljednika Zlatka Dalića kad ovaj jednom ode, od Nenada Bjelice. 

Naravno, ne kažemo je li nešto dobro ili nije, ne tjeramo Dalića, a ne zovemo Bjelicu. Nije to težnja ni svrha ovog teksta. Samo me ovog vedrog jutra proljetne zrake sjajnog Sunca gađaju kroz prozor dnevnog boravka, možda u pogrešno mjesto u glavi, pa njome kruži misao koja završava pitanjem: Krije li se zeko u maksmirskoj šumi?