Kad je proslavljeni hrvatski nogometaš Mario Stanić – koji je tijekom igračke karijere igrao za Željezničar, Dinamo Zagreb (Croatia), Sporting Gijón, Benficu, Club Brugge, Parmu i Chelsea – pred kraj 2023. godine postao pomoćnik Marinu Pušiću u ukrajinskom Šahtaru, mnogi su bili iznenađeni. No, na proslavljenom Vatrenom inzistirao je hrvatski stručnjak Marino Pušić, koji je trenerski stasao u Nizozemskoj (Feyenoord), a važnu ulogu odigrao je i legendarni Darijo Srna kojeg se u Šahtaru sve pita.

Nakon što su u turskoj Antaliji prošli pripreme za nastavak sezone Mario Stanić – koji je prije nekoliko dana za Sportklub govorio o Dinamu i njegovom bivšem suigraču Cannavaru s kojim je bio na večeri –  i njegov šef Pušić okrenuli su se utakmicama Lige prvaka koje ih čekaju(22.1. Brest i 29.1. Borussia Dortmund).

No, ovaj puta nogomet je bio u drugom planu. Emotivni Stanić, na pitanje kako bi čitateljima opisao rad i život u ratom zahvaćenoj Ukrajini, ostavio nas je bez teksta. Riječi su samo izlazile jer ipak je kao klinac od 20 godina uživo gledao kako ljudi ginu u rodnom Sarajevu. 

‘Nažalost, to su sve loša iskustva ili bolje rečeno neke traume kroz koje čovjek prolazi kroz život. No, u nekom trenutku mu čak i dobro dođu. Iskreno, teško je uspoređivati te dane u Sarajevu i ovo u Ukrajini, ali samo mogu reći svaki rat je ružan na svoj način. Bilo kakav opis tog stanja i tog ludila je teško riječima izraziti. Jednostavno, rat je poraz čovječanstva, poraz ljudske rase i manjak inteligencije. Izgubiti jedan ljudski život je previše, a ne ovo što se događa u Ukrajini pune tri godine. Teško je to opisati riječima, tu količinu neizvjesnosti koja se prelijeva iz dana u dan i stanja kroz koja prolazimo mi kao nogometni klub’, u jednom dahu ispričao je Stanić.”

Mario, vi ste nešto slično prošli kad ste iz Sarajeva bježali pod snajperima i granatama. Ostaje dojam da su ti ožiljci iz Sarajeva ostali i da je to razlog zašto se s ovakvom situacijom dobro nosite?

‘Sve takve stvari koje te ne ubiju te ojačaju, ali ostaju ožiljci. Jednostavno tijelo sve pamti. Naravno, i um pamti jer sve to se događa u okviru nekakvog individualnog prihvaćanja. I svaki od nas drugačije reagira na nekakve situacije. Ja sam nešto slično prošao u Sarajevu tako da u ovakvim trenucima, kad živiš u ovakvom svijetu, onda se definitivno lakše nosiš s nekim stvarima. Ali opet je to sve individualno…”

Sigurno ste imali i veliku podršku obitelji za ovakvu odluku?

“Naravno, no stvari su se dogodile iznenada i eto već smo više od godina dana tu kako Marino, Darijo i ja radimo i živimo skupa. Ono što je jako bitno naglasiti jest ta povezanost. Kad vidiš koliko entuzijazma imaju ljudi koji su unutar kluba toliki niz godina, onda taj profesionalizam s kojim si došao zapravo prestaje biti nit vodilja. Jednostavno se povežeš na nekakvom emocionalnom planu sa tim svim ljudima koji su ti izrazito dragi, ljudima koji prolaze kroz teške uvjete… To je puno dublji odnos jer svakog dana vidiš koliko se ljudi pate, koliko se vole, koliko su unutra i ta konekcija između nas kao ‘stafa’ i njih kao djelatnika je puno veća, puno jača.”

Stalno se provlači ta poveznica s rodnim Sarajevom?

“To ti je ona stara koja ima veze s mudrosti; teški uvjeti stvaraju pravi karakter. I vjerojatno je to tako. Jer iz tih situacija jednostavno čovjek raste, jača i sazrijeva brže. To se događalo i u mom životu. Jednostavno me život natjerao da prije sazrijem. Izbjegao sam iz Sarajeva, vidio sam svu tu neizvjesnost kad sam imao samo 20 godina. Sve te to dobrim dijelom oblikuje tako da ti se lista prioriteta, koju sam imao u tim godinama, znatno brže mijenja. Naravno, ostaju ožiljci, ostaju traume, ali se i dalje živi. Život ide dalje i samo se moraš posvetiti tom sadašnjem trenutku što god to značilo. A to znači da si tamo gdje jesi i da daš svoj maksimum.”

‘Naravno, iako je u Ukrajinu stigao zbog nogometa ostaje dojam da je nogomet ipak u drugom planu?

“Teško se baviti nogometom kad znaš kakva je situacija u zemlji. Teško je uopće razgovarati i nogometno razmišljati kad je cijela zemlja u ratu i u velikoj neizvjesnosti. S druge strane, mi kao nogometni klub pokušavamo, iako moram naglasiti da je Šahtar zapravo već 10 godina u izbjeglištvu, izvući najbolje. Mi zapravo funkcioniramo kao nekakva kuća putujuća, igramo ukrajinsko prvenstvo i imamo dvije baze, stacionirani smo u Kijevu i u Lavovu. Ovisno, kad igramo utakmice Lige prvaka onda smo bliže Poljskoj granici i smješteni smo u Lavovu.”

Teško je zamisliti u kakvim uvjetima radite. Što je prevagnulo da dođete u Ukrajinu?

“Uvjeti su zapravo izrazito teški, a teški uvjeti stvaraju šampione! Jednostavno se u nekom kontekstu više povežete sa svim tim ljudima koji čine klub, koji su dugi niz godina u klubu. I zapravo klub je opstao zahvaljujući entuzijazmu i ljubavi predsjednika Ahmetova, koji je uložio ne samo financije nego i svu svoju ljubav da taj klub opstane i da danas bude uspješan. U drugom nekakvom kontekstu je puno lakše jer nisam sam ovdje, tu je naša cijela mini hrvatska kolonija. Dario Srna je čovjek koji je itekako zaslužan za sve ove uspjehe i koji kontrolira cijelu sportsku politiku. I naravno tu je i Marino Pušić tako da je puno lakše kroz prolaziti nekakve teške okolnosti i situacije kad si skupa sa ekipom dragih ljudi koji dijele nekakve i ljudske i nogometne vrijednosti.”

Nogometni ste trener, a zapravo smo najmanje razgovarali o nogometu ili o taktici za Ligu prvaka. Kako se igrači nose sa stanjem koje je sve – samo ne normalno?

“Teško je govoriti o nekakvim nogometnim periodizacijama jer jednostavno je potrebna velika količina improvizacije unutar tih okolnosti u kojima radiš. S druge strane, imamo sedam Brazilaca koji su napustili nekakvu komfornu zonu, došli iz Brazila, kojima nije jednostavno živjeti u ovakvim okolnostima, ali opet kada su unutar te grupe i kad ih je više, onda lakše prolaze kroz te teške trenutke. I onda imate jedan dio ekipe koji se naspava kad negdje idemo van, kad nema sirena, dok drugi dio ekipe, Ukrajinci koji žive s obitelji u Kijevu ili Lavovu, manje spavaju jer normalno se brinu za svoje najmilije. Zato je teško je govoriti o nekim normalnim nogometnim uvjetima i zapravo je nužna velika adaptacija i improvizacija koja se obavlja i odrađuje tijekom putovanja.”

Rekli ste kako vam se kad ste imali 20 godina, preko noći život promijenio naglavačke. Kad vratite film unazad, uključujući igračke dane u Dinamu te one u Hajduku na mjestu savjetnika predsjednika Uprave za sportsku politiku – biste li nešto promijenili?

“Ne bih ništa promijenio! Znaš kako to ide… Jednostavno se neke stvari u životu događaju i mimo tvoje volje, neke se stvari događaju u životu same od sebe. I onda je tu bitno da ti utječeš na one stvari na koje možeš utjecati, a na one na koje ne možeš, bože moj… Mudrost je prihvatiti te stvari. Ja nisam tip, možda je to moja nekakva priroda, ali ja nisam tip koji se okreće unazad i žali za prolivenim mlijekom. Ja nisam tip koji gleda unazad, koji će često gledati u retrovizor i govoriti: ovo sam napravio ovako, ono sam onako. Jednostavno ne žalim za nekim stvarima koje su se događale. Događale su se i guštam, zapravo trudim se uživati u tim trenucima, na tom mjestu, na toj lokaciji na kojoj sam. Tako da recimo nikad nisam razmišljao da li mi je žao što nisam ostao duže u Zagrebu kad sam izbjegao iz ratnog Sarajeva.”

No, igrom slučaja i spletom okolnosti, nakon završetka karijere za svoju bazu i dom odabrao je Zagreb iako kaže, kako jednako voli i Split. Ali to je posebna tema…

‘Mene je Zagreb, kad sam imao svega 20 godina,  prihvatio predivno, bilo mi je top! Dandanas moja obitelj živi u Zagrebu, a majka mi živi u Splitu. Ja volim Zagreb, ali volim i Split! Imam prijatelje u jednom i drugom gradu, imam prijatelje u Rijeci, imam prijatelje u Osijeku. Znači, toliko je u meni ljubavi da volim svaki grad, ali da li te život, odnosno profesionalna karijera odvela u jedan grad, to je isto pitanje za duboko filozofiranje. Jednostavno se dogode neke stvari, prihvatiš i zasučeš rukave, daš svoj maksimum. Nekad je to dobro, nekad to nije dovoljno dobro, nekad je to odlično. Ali, znaš, mislim da se ne bi trebali vezati za neke stvari koje su se događale, bez obzira kakve su bile, sve su to nekakva iskustva i pokušavam iz njih izvući nekakvu pouku. Niti mi je žao što sam bio u nekom klubu, niti mi je žao koliko sam vremena proveo, niti mi je žao i nigdje nisam zapravo pokušao zatvoriti, zalupiti vrata nogom. Jednostavno daješ svoj maksimum, ideš, gledaš naprijed, trudiš se biti u tom trenutku u kojem jesi, u tim okolnostima u kojima jesi i to je to. Nekad je to, kažem, ispalo dobro, nekad nije, nekad je manje dobro. Ali nemam problem s tim da taj teret nosim na svojim leđima. Živim dan po dan i to je to” – zaključio je Mario Stanić.’

Šahtar večeras, 22. siječnja, igra u Ligi prvaka protiv Bresta s početkom u 18:45.