Maksimirski stadion: Je li to samo predizborni trik?

Goran Mehkek CROPIX via Guliver

Nakon pobjede protiv Armenije i izborenog Europskog prvenstva svi smo naoštrili pera i bacili se na nekakve analize; u manjem smo dijelu krenuli u čestitare, a u većem u kritičare.

Da se odmah razumijemo, stojim iza svakog slova kojega sam napisao u prethodnom tekstu, ali, u jednu ruku zamjeram si što nisam bio još oštriji, a u drugu nekako mi žao „ribati“ ekipu koja je ipak obavila posao. Nije bilo jednostavno, nije bilo niti lagano, ali izborili su Euro. Da, definitivno se slažem i s vama koji kažete “pa imali smo najlakšu skupinu ikada, trebali smo se plasirati prije mjesec i pol“. To je definitivno istina, no, to je Hrvatska, kvalifikacije nam gotovo nikada nisu išle, bilo da je skupina bila jednostavna ili teška.

Koliko se sjećam, samo smo na dva velika natjecanja prošli bez drame. Prvi put kad nas je Cico odveo na Svjetsko prvenstvo, također u Njemačkoj. Drugi put kad smo se prije posljednjeg kruga plasirali na Euro u Austriji i Švicarskoj. Tada smo u posljednjoj utakmici još pobijedili Engleze na Wembelyju i ostavili ih da čame na mizernom i kišnom otoku, umjesto da se bore za naslov europskog prvaka. Mi si volimo tepati kako smo velika nogometna nacija, vjerojatno i jesmo. No, od zaista velikih nas dijeli i ta karakteristika da nešto što bi trebalo biti prilično jednostavno potpuno nepotrebno dodatno zakompliciramo. No, kako bilo, još jedne kvale su iza nas, što je bilo – bilo je. Idemo u Njemačku, a to je najvažnije! Što ćemo napraviti tamo, kako bi momčad trebala izgledati, te što bi Dalić i kako trebao napraviti, za takve analize imamo nekoliko mjeseci na raspolaganju, pa ajmo sve ne potrošiti već prvi dan nakon proboja na njemački front.

Ono o čemu sam u stvari htio pisati dan nakon izborenog Europskog prvenstva je stadion na kojem je, protiv Armenije, igrala Hrvatska. Kako bih u potpunosti dočarao tu sliku i neke od sjećanja moram se vratiti desetljeće i pol unatrag.

Naime, tamo negdje prije petnaestak godina bio sam glasnogovornik NK Dinamo. Igrali smo kvalifikacije za, valjda u tom trenutku, Ligu Uefa. Nekako nas je dopalo da igramo protiv velikog Ajaxa. Prva se utakmica igrala na našem Maksimiru i mene je dopalo da kolege iz velike nizozemske momčadi upoznam s našim stadionom. Prije te utakmice veliki je gazda donekle odriješio kesu, pa smo ga malo i uredili. Tim sam preuređenim hodnicima predvodio nizozemske kolege kao Tito kad je Richarda Burtona i Elizabeth Taylor vodio po Brijunima. Sav ponosan sam pokazivao naše nove svlačionice, tunel, VIP prostore i nove zahode na zapadnoj tribini. Poslije sam, kad sam tu delegaciju bolje upoznao, vidio da su iz čiste pristojnosti, valjda zapadnjačke uljudnosti, hinili kako su impresionirani viđenim. Nakon što smo izgubili 1:0, a to je bila generacija Luka, Mandžo, Čarli i ostali, došlo je vrijeme za uzvrat na Amsterdam Areni, danas Cruyff Areni. Ukratko, nakon što su oni mene prošetali po stadionu bilo me je sram one šetnjice po Maksimiru otprije tjedan dana.

Na njihovom je stadionu tada bilo više zaposlenih konobara nego što je ukupno bilo svih radnika na Maksimiru. Jedino dobro u tom posjetu Amsterdamu jest činjenica da su ih Luka i društvo izbacili iz Europe i na taj način najavili da „tamo neki Hrvati“ imaju sjajnu mladu generaciju koja će mnogima kasnije na reprezentativnoj razini priuštiti isti osjećaj.

Zašto sve ovo pišem i zašto takav uvod. Zato što me je ovog mog Maksimira, nažalost, još više sram nego prije tih petnaestak i kusur godina. Za razliku od onog Maksimira, na ovom današnjem ne postoji istočna tribina. Odnosno, bolje rečeno daj Bože da ne postoji, jer ovo kako danas stadion izgleda nije ruglo, daleko smo od rugla. Često se sjetim onog Maksimira iz moje mladosti, iz osamdesetih i poželim da nitko nikada nije napravio taj kulturocid i nadogradio sve ovo što ga danas “krasi“. I potres je “pomogao“, ali taj nesretni potres nije ništa za sve one potrese koji su taj stadion potresli prije njega.

Nikad nisam bio nekakav gorljivi pristalica populističkog bacanja novaca, ali nacionalni stadion više nije pitanje konformizma, već puke potrebe. Ovdje, u Engleskoj, gdje živim, često, u raznim varijantama, bilo reprezentativnim ili klupskim, gledam utakmice s Maksimira na lokalnim televizijama.

Kako god bilo, igrala Hrvatska ili Dinamo, gotovo prva rečenica svakoga komentatora je kako je “nevjerojatno da takva nogometna nacija nema pristojan stadion“. Znam da sam balkanski seljo, ali kad čujem tu rečenicu poželim samo da se zemlja otvori, pa da u nju propadnem.

Osjećam se kao da sam ja osnovni i jedini krivac za to ruglo na kojem repka-Dinamo igra. Pa je li moguće da mi za našega života nećemo vidjeti hrvatsku reprezentaciju na “normalnom“ i barem donekle “pristojnom” stadionu. Je li moguće da i taj HNS nema neku paru za potrošiti na stadion na kojem bi trebao igrati? Je li moguće da se vlada ne može uključiti i barem donekle istresti nešto para, kad su već dali za sve moguće udruge, od one za zaštitu baštine paške čipke do one za promicanje kulture nošenja čistih čarapa?

Nije da imam nešto protiv jednoga ili drugoga, imam čipke, imam i čarapa, ali može li nas netko riješiti ovoga rugla. Je li moguće da se Dinamo i grad sad već desetljećima ne mogu usuglasiti čije je to zemljište i kako bi se trebali raspodijeliti u eventualnom trošku budućeg stadiona? Je li moguće da nitko ne vidi barem nekakvu korist od tog novog, pristojnog zdanja, na kojem bi ljudi mogli doći, te kao ljudi pogledati utakmicu? Je li moguće da nakon svakog prvenstva na kojem Hrvatska nešto napravi svi političari krenu u natjecanje busanja u prsa kako su upravo oni ti koji će nogometnoj Hrvatskoj napraviti dom?

Nisam “Vidoviti Neven“ i nemam staklenu kuglu, ali ne sumnjam da će tako biti i nakon Eura u Njemačkoj. Jedina otegotna okolnost mogućnosti da Hrvatska uskoro dobije normalan stadion jest činjenica da će se izbori održati ranije. J**iga, Hrvatska, tko ti je kriv kad u krivo vrijeme igraš na Euru.

Maksimirski stadion: Je li to samo predizborni trik?

VEZANA VIJEST

VEZANA VIJEST

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?