Početak srpnja, a Hajduk je otvorio novu sezonu europskom utakmicom u Splitu. Niko Sigur samo je nekoliko dana ranije još uvijek živio svoj kanadski san na Mundijalu, a njegovi (i dalje) suigrači nakon kratkih su i turbulentnih priprema istrčali pred lijepo ispunjen auditorij na još uvijek „živoj“ poljudskoj ljepotici.

„Al’ smo pogodili“! Tako je prije davnih 17 godina legendarni Iko Buljan, tada Hajdukov dugogodišnji funkcioner podcjenjivački najavio dvomeč sa slovačkom Žilinom. Hajduk je tada nakon rekordne prodaje Nikole Kalinića s velikom ambicijom ušao u kvalifikacije Europske lige nakon sezone u kojoj su se do (gotovo) posljednjeg kola s Dinamom borili za naslov, ali i za Kup.

Epilozi dvomeča su bili za dugometražni film. Prvo je Torcida ozbiljno nastradala od slovačke policije, a Ante Miše je dobio otkaz nakon prve utakmice u Slovačkoj. Nakon one poljudske uslijedili su ozbiljni neredi na tribinama i prijetnje igračima, a novi trener Ivica Kalinić doživio je i preživio srčani udar na klupi. Hajduk je ispao, a ostalo je povijest.

Koliko je to davno bilo govori činjenica da sam ja koji ovo pišem tada bio u sedmom razredu osnovne škole, a na Poljudu se od tada nije puno toga promijenilo. Vodstvo kluba od grada i politike preuzela je udruga Naš Hajduk, a neuspjeh, traženje krivaca u drugima, kao i sveopći nemir te nered su i dalje nit vodilja splitskog kluba.

Posebno je nemirno krenula nova sezona u kojoj su Bijeli rekordno rano startali s europskim snom, a za sada je potpuno obilježena cirkusom oko Marka Livaje. Novi sportski direktor Graf te trener Garcia hrabro su se i transparentno riješili „viška“, ali i doveli nekolicinu anonimusa koji su za sada i dalje tu pod sekcijom prinova, a tek će vrijeme pokazati hoće li ikada postati pojačanja.

Situacija s Livajom strašan je uteg za mir svlačionice, tribina, ali i općenito cijelog podneblja oko Hajduka. Nitko se u klubu ne usudi „riješiti“ Livaje na način kako su se riješili Krovinovića i Šarlije, a Marko to definitivno nije ni zaslužio. Garciji i Grafu vezane su ruke, ali čini se da Hajduk sebi ne smije dopustiti još jednu cijelu sezonu nereda i trzavica između kapetana i trenera.

Cirkus se nakratko smirio i kratkoročno riješio Livajinim trčanjem kaznenih krugova, ali samo je pitanje vremena kada će ponovno eskalirati. Osjećaj je da Livaja i Garcia neće moći skupa i da će jedan od njih dvojice morati otići ili potpuno promijeniti svoju ideju nogometa i odnosa prema klubu.

Marko Livaja Hajduku je donio puno. Personifikacija je nade koja je oživjela njegovim dolaskom. Nade da klub može do starih visina i da se barem može boriti s Dinamom za domaće trofeje. Livaja se osobno odrekao pristojne europske karijere i potencijalno većeg bogatstva kojeg je mogao dobiti „vani“.

Zauzvrat je dobio sve prema zaslugama. Postao je statusom najveći hajdukovac u aktualnom stoljeću, dobio je najveću plaću u povijesti kluba, a dominacija u slabašnom SHNL-u donijela mu je status i standardnog reprezentativca Hrvatske.

Livaja je u Hrvatskoj postao renesansa, a u Hajduku praktički božanstvo. Nekoliko sezona u nizu uvjerljivo najbolji igrač SHNL-a došao je do statusa u kojem je nekima možda i veći od kluba, a to je opasnost koju si Hajduk sada ne smije dopustiti.

Kapetan Hajduka je daleko od najboljeg igrača koji je nosio bijeli dres, ali je jedini „veliki“ koji je došao u primeu svoje karijere. Pokazao je klasu i s pravom postao jedna od najvećih legendi kluba. Ipak, uzorak utakmica pa i neuspjeha nije mali, a nogomet se ipak igra zbog trofeja koje Livaja s Hajdukom osvojio nije.

Hajduk je pet godina nakon dolaska Livaje i dalje u teškom deficitu za Dinamom i bez osvojenog naslova prvaka (financijski slabija Rijeka je uzela titulu). Dva Kupa bilanca su kojeg je Hajduk potpisivao i u najcrnjim vremenima kluba. Hajduk je s Livajom doživio i nekoliko blamaža u europskim natjecanjima, a on je zabio samo jedan jedini pogodak u 16 europskih nastupa.

Uzorak neuspjeha je dovoljno velik, a godine ne idu unazad pa u „slučaju“ Livaja treba biti trezven i racionalan. On je svakako zadužio hajdučki puk i zaslužio je sve počasti koje je do sada dobivao i uživao. Klub mu se pokušao odužiti najskupljim ugovorom ikada, a navijači najvećom podrškom i divljenjem liku i djelu jednog nogometaša.

Ipak, ako Livaja ne želi biti dio Garcijinog sustava, mora s klubom pronaći rješenje kako dalje. Ako želi, vrata su mu sigurno otvorena, Garcia definitivno nije lik koji će Livaju držati na klupi ako je ovaj potpuno fokusiran i spreman. Livaja ima 33 godine i sklon je ozljedama, odnos prema sportu mu definitivno nije na razini onog Perišićevog ili Modrićevog pa je pred klubom teška odluka. Na vodstvu kluba je odluka žele li i trebaju li Livaji ponuditi novi ugovor, a s obzirom na sve okolnosti, to definitivno nije laka odluka.

Situacija „s Livajom“ je jučer pod svjetla poljudskih reflektora još jednom izbacila sve ono najgore od hajdučkog puka… Treneru Gonzalu Garciji se besramno zviždalo prije starta utakmice i to zaista dovoljno govori o „nama“. Hajduk je kao i sve što postoji na ovom svijetu, od tvrtki, klubova i država, onakav kakvi su ljudi koji ga čine. Nekadašnji splitski velikan upravo je tu gdje je posljednjih 20-ak godina jer su ljudi takvi kakvi su bili jučer…

Dočekati vlastitog trenera zvižducima. Sramota na 100 razina… Kakav god da je, a daleko je od lošeg, nedopustivo je. Garcia je NAŠ, odnosno Hajdukov trener…

Garcia je nakon zvižduka pokazao da nešto i zna jer je protiv Slovaka na teren izašao pripremljen, kvalitetan i rastrčan Hajduk. O utakmici nema smisla puno jer je Hajduk za par klasa bolja momčad i ostaje nada da će to biti i u uzvratu, ali i protiv protivnika koji dolaze. Koristiti superlative i hvalospjeve neće nitko normalan jer je možda Žilina novi Tobol, a možda i nova Gzira.

Euforija je za budale, sretno Hajduče, trebat će ti!