Iskusni hrvatski košarkaš Damjan Rudež gostovao je u podcastu Sportklub televizije.

Igrač nizozemskog Donar Groningena razgovarao je s našim novinarom Josipom Jurajem Pajvotom kako je igrati u klubu gdje je trener njegov brat. Pričalo se o Damjanovim iskustvima u NBA ligi, kako vidi današnju najbolju ligu svijeta i s kime mu je bilo najdraže dijeliti svlačionicu.

SPORTKLUB: Kakva je situacija u Nizozemskoj, sezona je krenula tek prije desetak dana. Igrate u klubu gdje vam je trener brat Ivan, popušta li vam malo?

RUDEŽ: Naprotiv, nema uopće popusta prema meni. Čak sam i očekivao da će mi nekad progledati kroz prste, ali ne zato jer sam mu brat, nego jer sam 34-godišnji veteran. Šalu na stranu, zaista uživam raditi pod njegovim vodstvom, on je vrlo talentiran i sistematičan trener te mi je zaista drago da je dobio ugovor na tri godine u Donaru. Što se tiče početka sezone, napokon je krenula, čak smo se tri mjeseca pripremali i zaista nam je već svima bila puna glava treninga. Želimo se boriti za naslov u Nizozemskoj i što bolje odigrati u Europa Cupu.

SPORTKLUB: Ako bi usporedili vaš klub i nizozemsku ligu sa hrvatskim klubovima i našom ligom, je li to tu negdje?

RUDEŽ: Rekao bih da je to tu negdje što se tiče budžeta s recimo Splitom ili Zadrom, možda Donar ima malo veći budžet. Što se tiče lige, prvih 4,5 klubova su kvalitetni, imaju dobre rostere dok je ostatak lige dosta slab. Rekao bih i ispod razine A1 lige u Hrvatskoj. Košarka ovdje baš nije popularna, na televiziji se prikazuje jako rijetko, ali naša dvorana od četiri tisuće ljudi je uvijek ispunjena kada je situacija normalna i moram pričati da je gušt ovdje igrati.

SPORTKLUB: Vaša dugogodišnja karijera je na vrhuncu bila tri godine kada ste bili u NBA ligi. Je li vam sezona u Indiana Pacersima bila možda najbolja u karijeri i svojevrsni vrhunac?

RUDEŽ: Apsolutno, tada sam bio u vrhunskoj fizičkoj spremi, na najvišem nivou, igrao u najjačoj ligi svijeta i to je apsolutno moj vrhunac. Imao sam i sreće jer se ozlijedio Paul George i taman mi se otvorila pozicija te sam zaista uživao u toj prvoj sezoni. Nakon toga, u Minnesoti i Orlandu nije bilo tako dobro, nisam imao povoljnu situaciju kao u Indiani i zbog toga mi je baš žao. Pogotovo Orlanda jer mi je tada ponovno trener bio Frank Vogel za kojeg imam samo riječi hvale, ali situacija je bila dosta loše posložena i nisam dobio priliku kakvu sam htio.

SPORTKLUB: Imali ste tu čast dijeliti svlačionicu s jednim od velikana – Kevinom Garnettom, u njegovoj posljednjoj sezoni u NBA ligi. Kako gledate na to iskustvo u Timberwolwesima?

RUDEŽ: Bez obzira što tamo nisam puno igrao, ti trenuci s legendarnim Garnettom su neprocijenjivi. Sjećam se da smo znali ostajati po dva sata nakon treninga i slušati njegove priče o svim mogućim igračima, događajima koje je prošao u 20 godina karijere. Znao nam je reći da nije on slučajno igrač koji je tada zaradio najviše od ugovora, da je iza toga naporan rad svaki dan i briga o svom tijelu. U toj posljedjoj sezoni je pod svoje uzeo tada mladog ‘rookiea’ Karla Anthonya Townsa i s njim puno radio što se danas vidi na igri Townsa. Zaista jedno lijepo iskustvo i privilegija dijeliti svlačionicu s takvom ikonom.

SPORTKLUB: Kada ovako s 34 godine na leđima pogledate svoju karijeru, jeste li zadovoljni?

RUDEŽ: Mislim da sam napravio zaista mnogo, odigrao sam tri sezone u najjačoj košarkaškoj ligi svijeta, okusio kakav je život tamo i to je zaista dragocjeno iskustvo. Igrao sam na visokom nivou i u jednoj od najboljih europskih liga – španjolskoj, igrao sam u najboljim hrvatskim klubovima, igrao sam u reprezentaciji. Žao mi je jedino da nismo neke veće uspjehe s reprezentacijom napravili, ali kako sada vidim situacija je odlična u reprezentaciji i izbornik Mršić radi odličan posao te mislim da nam slijedi svijetla budućnost. Jedino zbog čega mogu reći da malo žalim da nisam igrao ozbiljniju rolu u Euroligi, ali to su bili neki čimbenici na koje nisam mogao utjecati.