Odvažan. Egocentričan. Dosljedan. Odlučan.

Utorak odrađen. Posao svladan, relativno zadovoljavajuće, razmišljam samokritički. Vratih se kući približno oko ponoći. Nizozemski nogomet potrajao 127 minuta, osobni rekord. No, stigao kući, pripremio se za spavanje, zaspao brzo i probudio se oko 3 sata.

Nema više sna koji me može vratiti tamo gdje sam bio samo nekoliko trenutaka ranije. Budan sam kao da su tri sata poslijepodne. ‘Ah, ništa onda…pogledat ću LeBrona kako ruši Kareemov rekord,’ kažem sam sebi. Pogledao sam. U redu, LeBron je zaslužio. Čovjek je ultimativni sportaš koji živi spartanskim životom već više od dvadeset godina, brine se o sebi na načine kakvi su nezamislivi običnom čovjeku. Zaslužio je postati najbolji strijelac NBA lige svih vremena. Ovdje ću prestati s pohvalama.

Odlučnost, opsesija, egoizam

Ne tako davno, dobra prijateljica ispričala mi je doživljaj s jednim muškarcem kojeg je upoznala. Čovjek joj je prišao, izravno zatražio telefonski broj što je ona, iznenađena takvom odlučnošću, pristala predati. ‘On je bio toliko odlučan, činjenica da je odmah kazao kako želi biti sa mnom…bila sam oduševljena,’ kazala mi je.

Nismo se vidjeli neko vrijeme, distancirao sam se, ali zanimalo me što se dogodilo s tim likom. Ispričala mi jest kako je čovjek ispao sušta suprotnost od onoga za što se predstavio. Odlučnost je u redu, ali treba znati granice ponašanja. Postao je opsesivan, donekle agresivan i posve antipatičan. Bilo mi je žao, zaslužila je bolje od takvog tipa. Dobri ljudi obično zaslužuju, ali nažalost često i ne dobiju.

No, poanta priče je odlučnost. Prijateljica je u pravu. Odlučnost je kul, seksi. Čovjek treba znati što želi od života. Ako je muškarac zainteresiran za ženu, treba biti izravan i to kazati. Odlučnost je nešto što bi svatko od nas trebao imati i isto implementirati u svakodnevni život.

The Chosen One

Kad je počinjao karijeru, LeBron je za mene bio ‘Taj’. Amerikanci su ga prozvali ‘The Chosen One…’….da, Odabrani. I bio je. Nikada neću zaboraviti finale 2007. godine kada je vodio momčad Clevelanda do okršaja sa Spursima. Izgubili su, ali to finale pamtim po očajnoj ekipi koja je LeBrona pratila u Cavsima. Toliko lošoj ekipi da se danas prije sjetim prodavačice iz lokalnog supermarketa koja je prestala raditi prije pet godina, nego nekog od tih igrača Cavsa. LeBron je takve ljude doveo do finala. Protiv Duncana i društva ipak nije mogao sam. No, tada sam zaključio kako će jednog dana možda biti i najveći koji je ikada igrao košarku.

Sada, 16 godina kasnije….Ne.

LeBronova odlučnost da bude najbolji svih vremena je vrijedna divljenja. Još u vrijeme srednjoškolskih dana nosio se sa strašnim pritiskom medija koji su pratili svaki njegov korak dok je uništavao protivnike diljem svog malog kuta Amerike. Nešto takvo ili te učvrsti, ili te uništi. LeBron je zapao u prvu kategoriju.

Kritizirali su ga što je pobjegao u Miami kako bi formirao Big 3, odnosno super momčad s Dwyaneom Wadeom i Chrisom Boshom. Osvojio je samo dva naslova prvaka iz četiri finala. To definitivno više nije bio moj LeBron iz početnih godina u Cavsima. Posebno nakon neslavne epizode ‘The Decisiona’. Mislio sam da ne može gore od toga, a onda se pojavila ta sudbonosna utakmica protiv Oklahome.

Ja, samo ja….

Ne, neću vam recitirati stihove pjesme Tereze Kesovije. Ovdje se ipak radi o LeBronu Jamesu. Iako, na pameti mi je riječ ‘primadona’…ali ne, neću krenuti u tom smjeru, Tereza nije to zaslužila.

Oklahoma je mlada momčad u nastanku, mogli bi već ove sezone dogurati do playoffa, ali to je i ekipa koja ne igra obranu. Znate, baš ne igra. To je današnji NBA. Mjesto gdje ćete na poluvremenu vidjeti rezultat 85:82 i pomisliti ‘je li dovraga, ovo moguće?!?’

Oklahoma je nagazila LeBronove Lakerse, pobijedila poguravši momčad iz Los Angelesa još korak dalje od doigravanja. Međutim, čini se kako Jamesa to nije bilo imalo briga. Čovjek je postigao taj 36 poen, podigao visoko ruke u zrak i počeo slaviti. Isprva sam ostao pomalo u nevjerici pitajući se ‘je li moguće da su prekinuli utakmicu deset sekundi prije kraja treće četvrtine da bi LeBronu predali trofej zato što je prestigao Kareema?‘

Cijeli taj kič trajao je predugo, a nitko nije pitao igrače Oklahome žele li u tom cirkusu sudjelovati. LeBron je bio nasmijan, kasnije u svlačionici baš onako ‘guštao’. Da, usput, njegovi su Lakersi ponovno izgubili. A neću niti pisati o tisućama mobitela kako svjetlucaju u dvorani jer ljudi žele video. Kada su to navijači prestali uživati u samoj činjenici da se nalaze na jednom mjestu u kojem uživaju spektakl? Prokleti telefoni…

LeBronovi fanovi…da, zato nikada neće biti veći od Jordana!

Russell Westbrook se na poluvremenu posvađao s trenerom Darvinom Hamom, Anthony Davis je snimljen kako u trenucima dok LeBron piše povijest, a cijela arena skače od veselja, u tišini sjedi na klupi, potišten. Davisa će kritizirati što nije slavio s LeBronom, a njega vjerojatno samo zanima zašto je momčad ponovno izgubila. Jamesa, očito nije bilo briga.

Nekako ne mogu zamisliti Michaela Jordana da usred utakmice gladi vlastiti ego trofejima koji zapravo ništa ne znače jer jedini vrijedni spomena su oni koji se zarade na kraju sezone. Zato je pobijedio u svih šest finala u kojima je igrao, a da protivnička momčad niti jednom nije došla do sedme utakmice. Zato je bio MVP finala….šest puta.

Uostalom, bio je toliko dobar da je mogao igrati bejzbol dvije godine, vratiti se u NBA i ponovno ‘rasturati’. I to u vrijeme kada se igrala najbolja košarka u povijesti. Klinci danas reći će nešto drugačije. Zadivljeni s 50 pokušaja trica po utakmici, ne igranjem obrana, gubitkom osnovnih postulata košarke koju smo većina nas i zavoljeli baš iz tog razloga. To je današnji NBA.

Često se ulovim u razmišljanju tko bi od današnjih NBA zvijezda preživio ligu devedesetih ili još ranije, osamdesetih. Možda dvadeset igrača. Možda.

Usput, Kareem je 35 godina bio najbolji strijelac, ubacio je 38 387 poena. Znate koliko je trica ubacio? Jednu. Znate koliko ih ima LeBron? 2237.

Ponekad stvari treba postaviti u perspektivu. LeBron James je jedan od najvećih sportaša ikada, najbolji je strijelac u povijesti košarke, ali da bi bio najveći morao bi imati nešto što je odlikovalo samo rijetke poput Jordana. Strah protivnika. Jordan je doslovno, kad je god poželio, mogao uništiti svakoga tko mu se nađe na putu. Zapravo, to je i činio. Individualne nagrade osvajao je po prirodi stvari. Pobijediš, dobiješ nagradu. To je to. Nije ga zanimao nekakav trofej koji bi mu se dodijelio usred utakmice dok tvoja momčad gubi od ekipe koja ne igra obranu.

Ne mogu zamisliti. A LeBron? Bio je dovoljno odlučan da dođe tu gdje jest, kažu da je to dobra kvaliteta. Šteta je jedino što je ego veći od te iste odlučnosti.