Na današnji dan prije 42 godine odigrana je vjerojatno najintrigantnija utakmica u povijesti tadašnjeg YU sporta. Ustvari, ona će to tek postati zahvaljujući događajima koji su uslijedili nakon manje od 24 sata.

Tog 9.travnja 1983. na Baldekinu se igrala treća, odlučujuća utakmica finala play offa prvenstva Jugoslavije u košarci. S jedne strane košarkaši Šibenke, koji su ušli u jugoslavensku elitu samo 4 godine ranije, a te iste 1979.godine Bosna se popela na krov Europe postavši prvakom Starog kontinenta. Šibenku je predvodio tada 18,5 – godišnji wunderkind Dražen Petrović, Sarajlije prekaljeni reprezentativac Žarko Varajić. U dvorani na Baldekinu stislo se službeno 3.000 gledatelja, makar je unutra sigurno bilo barem još tisuću ljudi, a izvan nje još barem 500 nesretnika koji nisu imali tu sreću ili spretnost da pribave ulaznicu, koja je imala vrijednost dobitne srećke na lotu.

Igla nije mogla stati, ljudi su visjeli na stropovima dvorane, buka je bila neviđena, autor ovih redaka vjerojatno od te nesnosne buke danas pati od tinitusa. U malenoj dvorani, zapravo školskoj dvorani jedva se moglo disati…Ali, nikoga to nije smetalo. Rezultat finalne serije uoči te majstorice bio je 1-1…Svatko je obranio prednost domaćeg terena, Šibenka na Baldekinu, Bosna u Skenderiji. Bosna je bila favorit jer su 4 godine prije toga bili i prvaci Europe, imali su u svojim redovima prekaljene igrače, ali i reprezentativce Radovanovića, Hadžića, Bilalovića…Ali, Šibenka je imala Dražena. Tada osamnaestogodišnjeg košarkaša, koji je te noći postao heroj Krešimirovog grada, zauvijek postavši jedan od njegovih zaštitnih znakova, brenda koji će uvesti Šibenku, Šibenik u besmrtnost…I svoje navijače koji su im doslovce bili ne 6.nego često i prvi igrač…

Gubila je Šibenka na poluvremenu 19 razlike, u to doba to je najčešće značio kraj. Ali, korak po korak, iz napada u napad, na krilima frenetičnog navijanja Baldekina Šibenka je stizala zaostatak. I, onda se dogodila ta završnica koja je toj utakmici definitivno stavila pečat koji će je pratiti desetljećima poslije.

Ši, ši, Šibenka ori se dvoranom. Do kraja su ostale 2 sekunde, Šibenka je imala loptu sa strane, Živko Ljubojević je izveo taj aut, lopta naravno dolazi do Dražena, dribla Sabita Hadžića, diže se na šut, promašuje…U dvorani muk, sudac Ilija Matijević maše nešto rukama, čuje se i sirena, kao da označava kraj, igrači Bosne se grle, ali svi igrači Šibenke okružuju zagrebačkog suca. Na semaforu stoji 81:82.

“Gotova je utakmica, Bosna je prvak Jugoslavije”– govorio je u mikrofon TV Zagreb legendarni komentator Vladimir Anzulović. Ali, nešto se događa kod zapisničkog stola. Igrači Šibenke reklamiraju faul na Draženu, Sarajlije sugeriraju da je šut bio po isteku vremena…Je li utakmica uistinu gotova, nikome od 4.000 ljudi u dvorani nije jasno. Ni akterima…

I, onda preokret. Sudac Ilija Matijević pokazuje da je bio prekršaj Hadžića na Draženu, i da će se izvoditi dva slobodna bacanja, slavlje domaćih igrača, igrači Bosne u šoku. Grobna tišina zavladala je šibenskim košarkaškim hramom u kojem su tih godina šaptom padali velikani poput Crvene Zvezde, Partizana, Zadra, Cibone…Dražen uzima prvu loptu – pogađa za 82-81, ako promaši drugo igra se produžetak. Dražen uzima i drugu loptu, i ona para mrežicu. Strašni muk dvorane mijenja eksplozija vriska, oduševljenja, vulkan emocija preplavio je parket šibenske dvorane.

“Poštovani gledaoci, Šibenka je prvak Jugoslavije”– ustvrdio je potom Zula…

Dražen je na rukama razdraganih navijača, stotine navijača u transu na parketu, tisuće njih na tribinama. Slavi se pobjeda 83:82, povijesni trijumf Šibenke. Vasil Tupurkovski, ondašnji predsjednik Košarkaškog saveza Jugoslavije podijelio je zlatne medalje prvacima iz Šibenika, prijelazni pehar podigao je visoko u zrak kapetan Željko Marelja, dobri div iz Rogatice…I fešta je krenula.

Te noći Šibenik nije spavao, staro o mlado slavilo je veliku, veličanstvenu pobjedu. Tisućljetne šibenske kale, kalete, trgovi ispunile su tisuće ljudi, Poljana je gorjela, slavilo se Dražena, Jareta, Šišija, Makija, Macka, Žiku, trenera Đurovića.

Međutim, netko, ili nešto se potrudio da ta famozna utakmica dobije i produžetak. Netko je čuo na vijestima da se utakmica na Baldekinu poništava, Bosna se žalila, još uvijek nije jasno zbog čega, zbog dosuđenog faula na Draženu, ili na istek vremena, možda na nešto treće…Čelnici KSJ donijeli su odluku koja je sablaznila sportsku ali i cijelu javnost, prvi puta poništena je utakmica, nakon što su podijeljene medalje, proslavljena titula. Uz tu odluku zaključeno je da se igra ponovljena utakmica, na neutralnom terenu u Novom Sadu. Presedan bez presedana. Je li to moguće, pitali su se Šibenčani, kojima je ionako vrela krv još više uzavrela.

“Ja svoju medalju ne dam, niti ću ići u Novi Sad” – bila je prva reakcije Dražena Petrovića.

“Vi ste obični lopovi i kriminalci”– zavapio je Tomislav Zorić, jedan od pionira šibenske košarke zaradivši doživotnu zabranu obavljanja funkcija u sportu.

“Čitav svijet vidio je ruku Diega Maradone protiv Engleske, ali ni taj gol nije poništen, ali naša pobjeda zaslužena jest” – podsjećali su Šibenčani na slučaj Božje ruke iz 1986. i dvoboja između Argentine i Engleske sa SP…

Euforiju i mamurluk od neviđenog slavlja u ponosnom Krešimirovom gradu zamijenio je prvo šok, potom bijes, a potom i čuveni šibenski dišpet. Tisuće su se opet okupile u gradskom središtu, ne meti bijesnih Šibenčana čelnici KSJ, posebno njegov čelnik Tupurkovski.

“Tupurkovski, evo ti ga, evo, pa sa njega, gledaju Sarajevo” – vikalo je okupljeno mnoštvo.

“Hoćemo Seksa, hoćemo Seksa” – također su uzvikivali Šibenčani. Ne, nije ono što mislite, već su okupljeni građani tražili da im se obrati gradonačelnik Dane Sekso.

Čitava stvar počela je iz sfere sporta prelaziti u onu društveno-političku, a tih godina još friško nakon Titove smrti to nije bilo baš milo partijskim moćnicima. Naročito okupljanje ljudi.

“Mi smo tada počeli rušiti Jugoslaviju, bilo je to prvo događanje naroda” – hvalili su se kasnije Šibenčani. Ali, ništa nije pomoglo, odluka KSJ je bila neporeciva, Bosna se naravno pojavila u Novom Sadu, podigla pehar, taj isti Vasil Tupurkovski opet je dijelio medalje, sada igračima iz Sarajeva one zlatnog sjaja. Slavili su titulu u praznoj dvorani SPENS-a, a Šibenčani ionako to nikada nisu i neće priznati. Za sve Šibenčane, ali i mnoge druge te 1983. Šibenka je prvak Jugoslavije, ta utakmica ušla je u anale ne samo YU i hrvatskog nego možda i svjetskog sporta.

A, ono što se događalo u pozadini cijele priče i dalje ostaje nerazjašnjena tajna, misterij oko kojih se i dalje vode razne priče, od teorija zavjere, beogradskih političkih smicalica, borbe Davida i Golijata, činjenice da je Sarajevo godinu kasnije bio domaćin OI, i da je bilo oportuno da Bosna bude prvak u moćnoj YU ligi…

A što se u stvari događalo u tih 24 sata od Šibenkine pobjede, posebice u istoj noći nikada se sa sigurnošću neće saznati. Neke stvari su istina godinama poslije izašle na vidjelo, stvari koje samo potvrđuju teze da se titula jedne male Šibenke uoči domaćinstva Olimpijskih igara nije uklapala u neke planove plenumaša, državne politike;od ponoćnog sastanka u splitskom restoranu Javor iste te noći, na kojem su čelnici KK Bosna telefonski dobivali uputstva iz Beograda, kako pronaći način da se utakmica poništi, odnosno da se Šibenki otme na terenu zaslužena pobjeda. Doznalo se da su na tom noćnom, kružoku bili i neki hrvatski, dalmatinski funkcioneri koji su Bosni i Beogradu dali ruku da se ta sramotna odluka donese. Šibenskom treneru i aktualnom izborniku košarkašica Stipi Bralića prije dosta godina prišao je na aerodromu u Beogradu Rade Petrović, koji je uz Matijevića sudio tu utakmicu u Šibeniku, priznavši mu da mu je kao čovjeku bilo jako neugodno tih dana, i da su ga tadašnji moćnici iz KSJ doslovce prisilili da potpiše neki izvještaj, kao temelj za poništenje utakmice, za koju kako je rekao, nije bilo nikakvog uporišta. Znamo kako je na kraju završio i Ilija Matijević, koji je uvijek do kraja branio svoju odluku u toj nezaboravnoj drami na Baldekinu.

Danas, 42 godine kasnije ta utakmica, i svi ti događaji 9.travnja 1983.godine vječna su tema šibenskih sportskih anala, foruma, ćakula. I vjerojatno će biti tako još dugo, dugo. Baš kao što se dugo čeka uskrsnuće šibenske muške košarke, koja trenutno tavori u slaboj hrvatskoj ligi, a sa Draženom je bila netko i nešto u ondašnjoj ligi bivše države, tada najjačoj ligi na svijetu izvan NBA-a…A navijači, posebice Funcuti koji su osnovani dan poslije te utakmice, 10.travnja čekaju i dalje da se pojavi neki novi Dražen, neka jaka Šibenka, i neka nova titula…Baš kao i čitava hrvatska košarka.