Tu se u suparničkoj ekipi zatekao Dražen, sjećam se da je zabio autogol. Nije bio sretan, štoviše, grizao se, trudio da zabije u pravi gol. Napisao: Davor Trutin

Tog 7. ipnja 1993.godine nije bilo mobitela, interneta, portala s kojih si kao danas mogao doznati sve što se zbiva na Globusu. Ali, svejedno ružne vijesti šire se i širile su tih ratnih devedesetih i bez pomoći modernih IT tehnologija. Pa je tako i ta grozna vijest s njemačke autoceste kod Ingolstadta brzinom munje stigla i do mene, negdje na „čuki“ u zaleđu Šibenika. Premda je ta 1993. u kontekstu zbivanja na šibensko-drniškom ratištu bila jedna od najgorih, s uobičajenim „porcijama“ stotina „orkana“, „ognjeva“ i haubica ispaljenih s neprijateljskih položaja, koje su padale po gradu, okolici, bojištu, vijest o Draženovoj pogibiji jasno zasjenilo je sve to. Tada se to nije moglo provjeravati po društvenim mrežama, ali kada je HTV, u to doba jedini izvor informacija to izvijestio sumnji više nije bilo.

Samo godinu dana ranije Dražen je predvodio Hrvatsku protiv Dream teama do čudesnog srebra na OI u Barceloni. Došao je legendarni kapetan i to ljeto u svoj Šibenik, baš kao što je znao dolaziti iz SAD-a u svoju Hrvatsku, u ratnim zbivanjima opustošeni Šibenik. A bio je velika faca NBA, no nije to davao na sva zvona.
Poslije prvotnog šoka, pitanja zašto, kako počeo sam vraćati vrijeme zajedničkog odrastanja dice sa šibenskog asfalta, s Baldekina s kraja 70-ih, početka 80-ih prošlog stoljeća. Odmah moram reći da s Draženom, koji je bio stariji od mene godinu i po dana nisam bio blizak prijatelj. Ali, živjeli smo blizu, u jednom od najvećih gradskih kvartova Baldekinu, ali dovoljno malom da smo se više-manje, svi poznavali.

Dražen je živio u Preradovićevoj, ja u Crvenom neboderu, petnaestokatnom zdanju, uz brata blizanca Plavog, jednim od prvih nebodera u Dalmaciji. Prozori i balkon su gledali na dvoranu Ivo Lola Ribar, pa je opčinjenost sportom, napose košarkom bila logična stvar za jednog tinejdžera. Prilikom dolaska na utakmice i treninge u dvoranu s balkona svoje zgrade sam pratio YU legende Krešu, Mirzu, Kiću, Praju, Moku…Dovikivao im imena, oni bi uzvraćali, mahnuli. Kakva je sreća to bila. Slavnićev dolazak u Šibenku pokrenuo je lavinu i košarkaški bum u Krešimirovom gradu, koji je do tada bio pretežito nogometni, veslački grad. Ulični hakl toga doba bio je vrlo popularan u Šibeniku, ekipa je igrala basket od „jutra do sutra“. Uloviti slobodan termin bio je poput dobitka na lotu. Starija ekipa je jasno imala monopol, i kada bi već padali s noga, i odlučili „očistiti“ teren, mi mlađi bi spremno uletjeli. Često i u kasnim večernjim satima, u ljetnim mjesecima. Kako bi bili sretni, uzeti balun, i baciti 2 na 2, 3 na3, do ponoći, ure…Sjećam se jednom, pazikuća iz Plavog nebodera gdje je bio smješten koš bacio je na teren negdje s oko 7.kata fluorescentnu žarulju. Eksplodirala je poput bombe. Nekim čudom nije nikoga pogodila. Nisu baš svi bili fanovi basketa u to doba, posebice ne kada mu igraš ispod prozora u gluhu noć.

Dražen nije dolazio na taj koš ispod Plavog nebodera, on je igrao u svojoj ulici, na legendarnom košu montiranom na jednoj garaži. Tamo je već bio gazda, naučio neke ulične basketaške finte koje je kasnije implementirao u svojim čarobnim izdanjima na svjetskim parketima.

Uvijek se na spomen Dražena apostrofira njegova upornost, ambicioznost, radni moment, perfekcija. Takav je bio i u školi, ambiciozan, petica do petice. Kružila je tada priča da bi nakon dobivene četvorke bio toliko tužan, do suza ali već sutradan bi tražio da ga nastavnik ponovno ispita. Da dobije još jednu peticu. Takav je bio Dražen, perfekcionist u svemu. Iako je u košarci postigao sve, ili gotovo sve, u tinejdžerskim danima nije baš tako izgledalo. Jednom smo igrali mali balun na školskom igralištu OŠ „Maršal Tito“, zajedničkoj školi. Tu se u suparničkoj ekipi zatekao Dražen, sjećam se da je zabio autogol.

Nije bio sretan, štoviše, grizao se, trudio da zabije u pravi gol. Srećom po sve, držao se one narančaste lopte. Koliko je košarka bila popularna u to doba u Šibeniku, pokazuje i podatak da Draženova škola gotovo nikada nije slavila na školskim prvenstvima. Posebice u žestokim derbijima protiv ekipe iz nedaleke „lepe“ (OŠ „Lepa Šarić“). Ni svemogući Pećo nije pomogao…Bilo je tu još zgoda, priča, pričica, prvih ljubavi, šibenskih ljepotica koje su „ludjele“ za Draženom. Ali, trebalo bi bogme dosta prostora. Eto, sjetih se i toga da u frizerskom salonu moje punice još i danas stoji flaša šampanjca i čep kojim je majka Biserka uređivajući frizuru proslavila sa svima Draženov potpis ugovora za Real. Uspomena još jedna.

I tako su se na toj „čuki“ prije 30 godina prebirale misli, sjećanja na šibensko djetinjstvo, jednog malog koji je s Baldekina zaludio čitav košarkaški svijet. A, mi koji smo mu bili susjedi, školske kolege, možemo samo biti ponosni na te dane, i podijeliti s vama poneku anegdotu iz osobnog iskustva s Draženom.