Nakon drame koja će se još dugo pamtiti, pobjede Hrvatske u Švedskoj, otvorena su nova pitanja što donosi budućnost kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.

Misli su već bile kontinuirane, tekst je bio u nastanku iako još niti jedna riječ nije bila napisana. Gdje je puklo? Zašto smo toliko loši? Ma, kako je uopće moguće da smo toliko loši?

Sve te misli događale su u mojoj velikoj glavi tijekom prvog poluvremena utakmice u Švedskoj gdje je hrvatska reprezentacija djelovala kao da je riječ o nekoj trećerazrednoj ekipi kojoj uopće nije niti mjesto u kvalifikacijama za natjecanje kao što je Svjetsko prvenstvo, već bi se upravo trebala nadmetati s ekipama kao što su Norveška, Portugal ili Island u pretkvalifikacijskoj borbi za neki budući Eurobasket.

Najviše me ražalostila sudbina košarkaških navijača u Hrvatskoj. Gledajući dvoboj u Draženovom domu, da nije bilo postojećih pandemijskih restrikcija, dvorana bi vjerojatno bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Ljudi su navijali, bodrili, čak i kada su se događale pogreške koje nisu vrijedne renomea jedne reprezentacije. Dojam je bio kako ljudi i dalje sa sjetom razmišljaju o nekim prošlim vremenima kada je reprezentacija bila svjetska sila, a s novom nadom da bi se nešto moglo promijeniti na bolje.

Naravno, ta su vremena davno iza nas, ostalo je ovo što je ostalo. Borba s reprezentacijama poput Švedske koja ima dobrih igrača, od kojih neki imaju važnu ulogu u jakim španjolskim klubovima, no zemlja koja nema košarkašku tradiciju kao što je ima Hrvatska. Sve što ostaje jest borba za goli život protiv sve boljih reprezentacija iz nekada, druge lige europske košarke.

OBEĆANJE NOVOG SUSTAVA

Damir Mulaomerović je preuzeo kormilo reprezentacije uz rijetko viđen konsenzus košarkaške struke. Gotovo da nije bilo trenera, sadašnjeg i bivšeg, pa predstavnika medija koji nisu predali bezrezervnu podršku aktualnom treneru Cedevite junior. Upravo je na klupskoj razini Mulaomerović dokazao kako je prerastao u kvalitetnog trenera.

Bilo je isto tako jasno kako je reprezentacija posljednjih godina postala vrući krumpir za velik broj trenera koji su praktički nestali nakon loših rezultata. Veljko Mršić je iskoristio priliku, prihvatio ponudu ambicioznog Breogana, a logičan nasljednik postao je Damir Mulaomerović.

Nakon utakmice u Zagrebu, pogled prema ‘Muli’, odnosno njegovom izrazu lica sugerirao jest koliko mu je teško poslije poraza, ali prije svega vrlo loše igre, promašenih slobodnih bacanja, ‘zicera’ pod koševima. Kao da je sam sebe upitao ‘pa što mi je ovo trebalo?’

Reprezentacija je postala više nego izazov, pogotovo kad se prepozna trenutak u kojem se nalazi, usred kvalifikacija koje su sve nacionalne selekcije prisiljene igrati bez svojih najboljih igrača. Ne može mi nitko reći da bi Švedska pobijedila u Zagrebu da su Hrvatskoj bili dostupni Mario Hezonja, Krunoslav Simon i Ante Žižić, trojac iz euroligaških klubova. Ali FIBA je tvrdoglava, sukob s Euroligom im očito odgovara jer zašto bi velika natjecanja igrali oni najbolji svjetski igrači, kad ne moraju?

ŠTO SE PROMIJENILO U ŠVEDSKOJ?

Vratit ćemo se na utakmicu u Švedskoj. Još krajem treće četvrtine na semaforu je stajalo negativnih 59:50 u korist Švedske. No, Hrvatska se vraćala, trica je počela ulaziti, a Mulaomerović je pronašao junaka kojeg je malo tko očekivao. Omaleni playmaker velikog srca i hrabrosti, Goran Filipović. Da ste nekome rekli kako će Filipović biti taj koji će spasiti Hrvatsku, vjerojatno bi vam taj netko odgovorio da ste skrenuli s uma.

No, Filipović je počeo pogađati lude trice, a kad je njemu krenulo, čini se da su samopouzdanjem porasli iz ostali igrači preko jednog od najiskusnijih Željka Šakića do Krušlina i mladog Matkovića.

Hrvatski igrači napokon su pokazali hrabrost i odlučnost, nisu padali kada su se Šveđani vraćali u vodstvo, Mulaomerović ih je tjerao da napadaju, beskompromisno i u tome su uspjeli. Na kraju još i uz pobjedu od sedam razlike čime će Hrvatska, u slučaju istog omjera sa Švedskom biti ispred.

Taj element je možda i najveći dobitak pobjede protiv Švedske. Povratak hrabrosti, samopouzdanja, odlučnosti da se u završnici riješi utakmica u našu korist. Koliko smo samo puta proteklih godina izgubili na takav način? Mulaomerović igra s igračima, uvijek na rubu ulaska u teren da i sam prihvati loptu i kao nekad povede napad.

Ova pobjeda svakako mnogo znači, posebno za izbornika koji je bio suočen s realnošću da nakon samo dvije utakmice na kormilu reprezentacije više nema šanse istu odvesti na svjetsku smotru. Ako ništa drugo, barem je izdržao do lipnja i srpnja kada će Hrvatska na raspolaganju imati neke igrače koji su sada bili nedostupni.

Dvije utakmice za novu nadu uz jedan sasvim drugačiji pristup. Hrabrost. Odlučnost.