Hrvatska košarka, u tuzi loših nastupa reprezentacije, uspjela je doseći jedno sasvim novo dno.

Bila je srijeda, uobičajen radni dan, igra se EuroCup, gledam u raspored, bit će dobre utakmice. Prometey pobijedio Lietkabelis, Željko Šakić solidan kod Litavaca. Kasnije, Gran Canaria preokrenula Slask, pobijedila u utakmici koju su devastirali suci i koja je trajala dulje od dva sata. Ali, barem sam uživao u gospodinu Clutchu. AJ Slaugther je briljirao u posljednjoj četvrtini. Doduše, iz nekog razloga stalno sam miješao Vitora Benitea i Ferrana Bassasa, doista ne znam zašto, Benitea sam i osobno upoznao prije godinu dana, s njim razgovarao pred kamerama. Ali dobro, to je priča za neko drugo doba…

44 + 33 + 23 = 100

Ne, ovo nisu nove cijene ulja, mlijeka ili vaše omiljene tjestenine. Ovo su razlike kojima su hrvatski klubovi izgubili u tzv. Alpe-Adria Kupu, natjecanju izmišljenom da bi loši klubovi, u čiju kategoriju odavno spadaju hrvatski, dobili priliku nekoga pobijediti. Ali, eto više niti na takvo nešto ne možemo računati.

Rogaška je pobijedila Zabok 106:62, Šibenka je kod kuće izgubila od Vienne 94:61 dok je Furnir također pred svojih 200 navijača ‘otupio’ zube na moćnim Pardubicama rezultatom 96:73.

I tako, radim utakmicu Prometeya i Lietkabelisa, nije bilo niti loše, nešto preokreta, lijepih koševa, prvi put sam upoznao Caleba Agadu, Kanađanima rođenog u Nigeriji i vjerovali ili ne, u mislima mi je prošlo ‘on bi bio idealan za hrvatsku reprezentaciju.’ Da ne bi bilo zabune, protivnik sam stranca u reprezentaciji, a došao sam do toga da preko utakmica koje prenosim razmišljam bi li neki nepoznati stranac bio dovoljno dobar za reprezentaciju. Agada zabija, krade lopte, asistira, blokira, od svega pomalo. Vrlo dobar igrač, barem za razinu EuroCupa.

Prođe i taj dio priče, dobio jednosatnu pauzu između utakmica. I dalje vrlo opušteno. Odlična je atmosfera u redakciji, šali se, radi se, baš kako treba biti. Konačno dočekam i drugu utakmicu, i već od početka sam nervozan. Zašto Sašo Petek, Guido Giovannetti i Thomas Bissuel moraju suditi baš svaki kontakt? Gran Canaria je do treće minute imala pet prekršaja. Navijači protestiraju, a znate kakvi su Španjolci. Glasni, s dozom ironije i sarkazma.

Prva četvrtina trajala je oko 24 minute i baš u tom trenutku dobijem poruku kolege. Piše: 44+33+23. Neću ponavljati priču. Odjednom osjetim, ne tugu, razočaranje, nego nekakav bijes. Zen trenutak u kojem sam se ranije nalazio nestao je kao saharska prašina koja povremeno okupira naše nebo.

Stranac? Da, ali tamo gdje je potreban

Godinama govorimo o strancu u reprezentaciji, a zapravo imamo posve drugačiju perspektivu. Ne treba nam stranac u reprezentaciji, treba nam stranac na čelu trenerskog Savjeta, kad bi takvo nešto uopće postojalo!

Dino Rađa, kada je nedugo napuštao poziciju u HKS-u govorio jest kako su problem neadekvatnih rezultata reprezentacije klubovi koji loše rade. Pa naravno da je bio u pravu. Klubovi funkcioniraju s budžetima koji nisu realni, a ozbiljno pitanje mora se postaviti o razini talenta i znanja omladinskih trenera, a pogotovo onih koji vode klubove i koji istima ostavljaju ključeve u ruke razvoja mladih igrača.

Španjolci su prošlog ljeta bili deset od deset u finalima omladinskih kategorija. Nisu sve osvojili, a to nije niti bitno. Na kraju su seniori postali europski prvaci iako ih nitko, uključujući i mene, nije svrstavao među pet ili sedam kandidata. Ali Španjolci konstantno evoluiraju, za razliku od Hrvata koji su uspjeli taj proces odvesti u suprotnom smjeru.

Klubovi nam grcaju u neimaštini, neznanju i sumnjivim odlukama. I onda se pitamo zašto Aco Petrović ne može pronaći novog izbornika, ili bolje rečeno zašto su ga redom odbili svi koji nešto znaju.

Znam, suludo je uopće stavljati Hrvate u istu rečenicu, ma u istu knjigu sa Španjolcima iako su oni nekada sanjali da budu kao Hrvati. Ali, Španjolci su evoluirali. Hrvatska je vraćena u košarkaško kameno doba.

Hrvatskoj trebaju stranci na odgovornim trenerskim pozicijama, ili barem da se dogovori suradnja, neka putuju u Ameriku, Španjolsku, Litvu, Francusku, neka uče, zapisuju, napreduju. Jer u Hrvatskoj očito nemaju od koga naučiti.

Da budem jasan, aktualni trenerski kadar u Zaboku, Furniru, Šibeniku radi s onime što ima na raspolaganju, možda bolje doista ne može. Ne krivim niti igrače koji su od nekoga morali nešto naučiti.

Kako stvoriti poligon za razvoj igrača?

Prečesto čitam kritiku kako hrvatski mladi igrači odlaze u srpski Mega Basket koji vodi menadžer Miško Ražnatović, umjesto da treniraju u Hrvatskoj. Naravno, smiješno je uopće takvo nešto analizirati. Mega Basket je stvoren kako bi Ražnatović razvijao igrače, svoje klijente i takve dalje prosljeđivao u velike klubove. I naravno zarađivao.

Ali, znate što? Neka čovjek zarađuje jer istovremeno njegov poligon od tih mladića stvara igrače. A takvo nešto nema nitko u regiji, a najmanje Hrvatska. Sada su tamo Matej Rudan i Danko Branković. Potonji je ovog ljeta napustio Cibonu, preselio u Bayern, a ovi su ga odmah proslijedili na posudbu u Beograd. Rudan je također posuđen iz Bayerna. Znate zašto? Jer znaju gdje će mladi igrači dobiti odličnu priliku za razvoj.

Ako već hrvatski klubovi nisu u stanju razviti igrača, neka to učini netko tko zna i može.

Postoji li uopće odgovornost?

Tužan sam kada vidim da reprezentacija gubi od Poljske, Finske, Švedske, ali nisam ljutit jer sam svjestan da te zemlje investiraju u razvoj i konstantno napreduju, ali kada vidim da klubovi poput Pardubica, Vienne ili Rogaške ponižavaju hrvatske, osjećam, blago rečeno, gnjev koji bi trebali osjećati i ljudi koji vode te klubove. Primjerice, bez namjere ruganja, ali kada u dostupnom servisu za pregled fotografija upišem Vienna, znate li što mi se prvo pojavilo? Kobasice.

Da, ti klubovi imaju više novaca od Furnira, Šibenke i Zaboka, nema u to sumnje, i ovdje se ne radi o tome. Nego, je li moguće da su njihovi igrači toliko bolji da kombinirano devastiraju hrvatske sa stotinu poena razlike? Sramota, poniženje. Eto, napamet su mi pale još dvije riječi.

Volio bih znati kako danas razmišljaju vodeći ljudi tih klubova? Osjećaju li se slično? Ili će biti uobičajena reakcija…’ništa ljudi, vidimo se sutra na treningu.’

Ima li Hrvatska kvalitetnih trenera?

Da! Dario Gjergja je otišao u Belgiju, stvorio ime, danas je možda i najbolji hrvatski trener. U Hrvatskoj nikada nije dobio pravu priliku, a jednog dana, u to sam apsolutno uvjeren, vodit će klub iz Eurolige.

Igor Miličić je doveo Poljsku do polufinala Eurobasketa. Godinama je već u toj zemlji, čak mu i djeca igraju za omladinske reprezentacije Poljske.

Ivan Rudež konstantno uči, napreduje. Često je gost u emisiji koju uređujem s kolegom Marinom Mrduljašem. Užitak je s njim razgovarati jer ima znanje i volju konstantno učiti. I on će jednog dana dobiti priliku na višoj razini, još je uvijek mlad. Jurica Golemac odlično napreduje u Sloveniji, itd…

Što je zajedničko u njihovom razvoju? Svi oni stvaraju ime izvan Hrvatske. Realnost koja još mnogima u hrvatskoj košarci nije prisjela.

Kolega Mrduljaš često upita naše goste ‘treba li hrvatskim klubovima ABA liga?’ To će se pitanje po prirodi stvari ubrzo preformulirati….treba li hrvatskim klubovima Alpe-Adria Kup? Znate, ono natjecanje stvoreno da bi nekoga pobijedili, a ne možemo.