Kyrgios, Paire, Fognini... Talentom (navodno) beskrajno obdareni, ali nešto im nedostaje da probiju čarobnu granicu i naprave veliku stvar. Možda je OVA PROMJENA baš to što im je potrebno da dosegnu teniske vrhunce...

INFORMACIJA KOJA IZAZIVA PAŽNJU
Prije nešto više od 10 dana, Grand Slam Board pri ITF-u (svjetskoj teniskoj organizaciji pod čijom paskom se održavaju najveći turnir tenisa) raspravljao je o promjeni koja će, čini se, biti usvojena već od ove godine na US Openu.

Riječ je o ukidanju zabrane za primanje trenerskih savjeta s tribina, što je bio razlog velikog skandala u prošlogodišnjem finalu upravo u New Yorku, kada je Serena Williams popi… i napala suca Ramosa zato što joj je dao opomenu za tzv. coaching.

Kako stvari stoje, od ove godine na US Openu i od sljedeće na Australian Openu takvo primanje savjeta neće biti sankcionirano, iako još nije potpuno sigurno da će ta promjena u pravilima zaista biti uvedena u mečeve glavnog turnira.

Naime, navedena regula postoji još od 2017. kada se u kvalifikacijama mogu koristiti savjeti trenera s tribina bez ikakvih penala. Dakle, treneri ne ulaze i ne bi ulazili na igralište, kao što je slučaj na WTA.

Pomalo ispod radara, od ove sezone ITF je tu mogućnost stavio na raspolaganje juniorima (do 18 godina) i drugim mlađim kategorijama, što je izazvalo uglavnom loše reakcije.

Istih ne nedostaje ni po objavljivanju ove nove informacije koja bi, ako se primijeni u punoj mjeri, mogla redefinirati svijet tenisa kakvog poznajemo.

STAV VAŠEG BLOGERA i TENISKOG KOMENTATORA
A sad dolazi vrijeme za reakciju na informaciju, što mi na Sportklubu volimo raditi. Nego što, uglavnom smo sjajno informirani, usko smo specilizirani za svoje sportove, pratimo što se događa, a solidno ih i razumijemo. Pa valjda onda imamo pravo i utjecati na vaše mišljenje ili barem pokušati.

Ovo je jedan takav pokušaj…

Povezano

Borna kao u Alan Fordu – ako želiš pobijediti…

Uncategorized

30. ožu 2018

Uncategorized

30. ožu 2018

Coaching… Otkako je 2017. ATP stvorio Next Gen Finals i uveo svu silu promjena kao svojevrsni pokus za ono što bi tenis kroz određeno vrijeme trebao postati, promjena u načinu na koji se postupa s primanjem trenerskih savjeta izaziva ponajviše pažnje.

Mnogi se protive toj mogućnosti, možda nesvjesni da se ona cijelo desetljeće koristi na WTA Touru, ali ne i na Slamovima.

Unatoč zabrani da se koriste savjeti na najvećim i najvažnijim turnirima, mnogi treneri krše pravila i imaju razvijen niz signala kojima daju do znanja svojim igračicama što treba promijeniti, a isto – budite uvjereni – događa se i kod muškaraca.

Možemo slobodno reći da se ‘lovi u mutnom’ te se koristi nedorečenost pravila. Zbog toga su neki zagovarali da se u boksove instaliraju dodatni suci koji bi promatrali ponašanja stručnog osoblja svakog igrača za vrijeme mečeva i bili u mogućnosti reagirati u slučaju varanja.

Ta metoda svakako bi bila skupa, vjerojatno i ‘nečista’ u smislu kršenja ljudskih i inih prava, a pitanje je i u kojoj mjeri bi imalo smisla odreći se nekih sloboda samo kako bi se sačuvao taj navodni “duh tenisa”.

JEDNA PLASTIČNA PRISPODOBA
Kad s ljudima pričam o primanju trenerskih savjeta rado se prisjetim jedne situacije iz svoje ‘karijere’. Prije nekoliko godina igrao sam meč najveće, a vjerojatno i najkvalitetnije amaterske lige u državi protiv igrača s kojim sam dotad imao dobra iskustva. Talentom i tehnikom bio je bolji od mene, ali taktički je zaostajao.

Uslijed toga, u prvom setu došao sam do velikog vodstva, 5:1 ili 5:2, teško se prisjetiti s odmakom od 4-5 godina, ali siguran sam da sam imao dva breaka prednosti.

Međutim, moj protivnik tada je imao jednu opciju pri ruci koju ja nisam – trenera! Na klupi pored njega u izmjenama sjedio je prijatelj/poznanik s taktičko-tehničkim znanjem, koji je pri kraju prvog seta sjajno učio da imam velikih problema kada dobijem visoku loptu na forhend, posebno ako se moram kretati prema njoj.

Također – a taj cijeli razgovor mogao sam i sam čuti – trener je protivniku sugerirao da samo on “igra”, tj. previše griješi bez velikog povoda.

Nakon tog razgovora, protivnik je počeo činiti sve što ja mrzim i dobio taj meč tako da je do kraja izgubio još samo jedan jedini gem!

Razbio sam reket, skinuo sve svece s neba i napustio amaterski tenis na nekoliko godina. Osjećao sam se kao potpuna, kompletno nadigrana, malo i priglupa budala. Način na koji sam izgubio bio je ružan, u tim trenucima smatrao sam se najvećim antitalentom koji hoda…

POUKA PRIČE
Danas je taj igrač učestali osvajač premijernog ranga spomenute lige, strašno je napredovao kao tenisač, prije svega u taktičkom smislu. Nisam s njime igrao od spomenute prilike, ali da se sretnemo, prilično sam siguran da bih mu samo ‘skupljao gemove’.

Da spomenutog dana nije dobio konkretne savjete kako da postane bolji u meču, vjerojatno bi izgubio, a pitanje je bi li samog sebe počeo cijeniti i percipirati kao ozbiljnog igrača amaterske razine.

Ja sam i dalje antitalent, ali sa znatno boljim forhendom i reakcijama na visoke lopte. Taj meč, taj input protivnikova ‘trenera’ i mene je natjerao da konačno nešto promijenim. Jer, bio sam ogoljen…

Često ovih godina slušamo sljedeći protuargument za primanje savjeta u profesionalnim ATP, Grand Slam mečevima – to je protiv duha igre, tenisač mora biti taj koji će se SAM nositi s problemima na terenu i pronaći rješenje.

Moram priznati da je taj ARGUMENT vrlo jak i u velikoj mjeri se slažem s njime!

Međutim, stvari nisu crno-bijele: naime, postoje igrači koji nisu taktički i strateški dobri, koji lako gube koncentraciju, koji imaju previše misli u glavi koje se pri najmanjem pritisku pretvore u totalni destruktivni kaos…

Takvi tenisači su, primjerice, Kyrgios, Paire, Fognini… Talentom (navodno) beskrajno obdareni, ali nešto im nedostaje da probiju čarobnu granicu i naprave konačno veliku stvar. Nešto što se pamti.

Zamislite da im samo nekoliko puta tijekom meča netko makar blago može sugerirati na što se treba usmjeriti, kako u red dovesti misli. Takvi tenisači žive od feelinga, od inspiracije, ali ako se s njome ne postupa na pravi način, ako se barem djelomice ne ukalupi, ‘osjećajci’ trpe neželjene posljedice…

U krajnjoj liniji – možda im samo netko treba pokazati KAKO treba razmišljati, kako rješavati probleme. Kao što je mene profesorica matematike u prvom razredu srednje škole naučila kako se rješavaju algebarske jednadžbe.

Kao što me učiteljica iz hrvatskog u osnovnoj školi naučila kako sastavljati rečenicu.

Uostalom, čak i uz trenerske savjete – koje treba moći i čuti u velikoj buci ogromnih arena kao što su Arthur Asheova i Rod Laverova – tenisač je TAJ koji mora reagirati na terenu. Ubacivati loptice. Iz poena u poen se prilagođavati. Jer i protivnik će razgovarati s trenerom. I on će se prilagođavati na već napravljene prilagodbe.

Tenis nikada nije bio jednodimenzionalan sport i nikada to neće biti. Čak ni ako ovim potezom izgubi na svojoj individualnosti.

I na kraju – ako Kyrgios ili moj protivnik iz sredine priče postanu bolji tenisači zato što im razgovor s trenerom to dozvoljava, na najvećem i sigurnom dobitku bit ćemo mi, zajednica!

Pa tko se može protiviti svijetu s još boljim, kvalitetnijim, kompetitivnijim mečevima? Uskoro će otići Velika Trojka, trebat će nam svaka pomoć…