Hrvatska će još jedno veliko natjecanje završiti prije faze kad se dijele medalje. Prvi put u 16 godina, naš najtrofejniji sportski kolektiv doživio je to dvaput zaredom!

Ni prošle godine na Euru u Hrvatskoj ni ove na Mundijalu na sjeveru kontinenta Kauboji nisu dohvatili poluzavršnicu, onaj dio na koji bi, kao, trebali biti predodređeni.

Igrom slučaja, tako nešto dogodilo se prvi put u “Červarovoj eri”, razdoblju od 2003. godine kada se povijest rukometa u našoj državi zauvijek promijenila. Tada je upravo Lino u svom debiju na nacionalnoj klupi napravio svjetsku senzaciju, od totalnih postranika napravio Svjetske prvake.

Šesnaest je godina prošlo, i baš niti u jednom mikro-ciklusu Hrvatska nije na dva uzastopna natjecanja doživjela ovo što je doživjela u prošlih godinu dana – zaustavljanje u skupini…

“Červar dao, Červar uzeo” mogao bi glasiti radni naslov još jednog epitafa hrvatskom rukometu, a ovih dana mnogi ih uzimaju za pravo napisati. Jer, ispadanje prije polufinala, iako smo u drugu fazu došli s najboljom pozicijom, jednostavno je neprihvatljivo, a novo peto/šesto mjesto jasan je dokaz da se u našem dvorištu ne radi dobro.

Je li situacija baš tako crna? 

Prije nego zakucamo posljednji čavao u trenerski lijes ‘inovatora’ Červara, želio bih vas podsjetiti na nekoliko vrlo važnih podataka, rezultata, informacija, činjenica, a dosta su važne za oblikovanje gledišta. Možda ih pročita i netko tko će opet biti i iskušenju naprečac donositi važne odluke za budućnost naše trofejne reprezentacije…

PRVA PUZZLA – divljanje sa sedmim igračem
Brazil… To je bio ključ, ističu igrači, novinari, navijači, malo manje involvirani poznavatelji. Situacija za prolaz s tom pobjedom bila bi dramatično lakša, teško je sada reći bi li nam nakon toga bio dovoljan 1 ili 2 boda protiv Nijemaca i Francuza, ali Brazil je sigurno bio presudan u jednom – Červar je u široj javnosti opet označen kao trenerski analfabet koji je na sulud način koristio tzv. sedmog igrača. Neki su tu legitimnu opciju bili spremni označiti i kao – glupost.

Izuzetno cijenim kolegu Živka, no ne slažem se da je sedmi igrač glupost. Postoje vrlo nedvosmisleni podaci da je njegovo korištenje opravdano, ponekad i vrlo plodonosno. To, naravno, ne znači da ga se treba koristiti naslijepo i tvrdoglavo, što Červar protiv Brazila zaista jest činio.

To, također, ne znači ni da je ta, ajmoreć, taktička opcija sama po sebi ključ neuspjeha i da sedmog igrača više nikada ne treba koristiti za poboljšanje protočnosti napada. Sjetite se samo koliko puta smo ga u protekle 3-4 godine koristili na uspješan način i koliko puta se pritom dogodila utakmica kao protiv Seleção? Nula? U pravu ste. Nikada! Golovi primljeni na prazan gol uglavnom su bili velika rijetkost…

 Uostalom, sedmi igrač praktički je još jedna hrvatska novotarija, u velikoj mjeri koristio ga je Željko Babić u vremenima dok nije došlo do promjene pravila (prije 2016.), kad je taj dodatni igrač u napadu morao nositi marker i bilo je otežano njegovo korištenje.

Trebalo je dosta vremena proći da i druge vrhunske reprezentacije u potpunosti usvoje tu inovaciju, a što misilte zašto su se tome priklonile? Pa valjda jer su nešto od nje i dobile.

Uostalom, rukometni autoriteti upravo su od Hrvatske učili i podučavali kako se koristi sedmi igrač u polju, što možete i sami zaključili iz priloženog IHF-ovog videozapisa.

#veluxehfcl battle at the penalty line as Holstebro's Bergerud saves from Horvat to force extra-time & Norway win to reach @Hand2017 final! pic.twitter.com/vQJg1GBfnS

— EHF Champions League (@ehfcl) January 27, 2017

DRUGA PUZZLA – Babić je bio loptu udaljen od desetljetnog pothvata
To me dovodi do druge stavke, Željka Babića. Prije dvije godine, Zlatko Horvat imao je sedmerac u zadnjoj sekundi polufinala Svjetskog prvenstva za prolaz u potpuno neočekivano finale. Zlaja nije pogodio, Kauboji su mentalno poklekli u produžecima, a potom i u utakmici za treće mjesto.

Babić je nakon prvenstva smijenjen, možemo to i tako reći – zbog jedne pogrešno upućene lopte. Tko bi ga se usudio maknuti da je Hrvatska tada ušla u finale protiv jednog od najvećih favorita tadašnjeg natjecanja, briljatne mlade potentne Norveške? 

Bio sam jedan od rijetkih koji su se u tim trenucima protivili guranju u odvod Željka B., iako je svojim javnim nastupima uvelike samome sebi sapunao dasku. Suludim sam smatrao da sudbina jednog čovjeka, ali i cijelog projekta, tada bude izmijenjena samo zbog jednog neuspješno izvedenog sedmerca…

Hrvatska je tada bila dlaku udaljena od prvog finala velikog natjecanja nakon ogromnih sedam godina (!!), ali nije imala sreće. Dan kasnije, s manje od 16 sati (!!) odmora, raspala se u završnici protiv Slovenije koju je vodio Vujović. Gobac i ekipa nisu to mogli podnijeti, iako je postojalo čitavo more objektivnih okolnosti zašto je Hrvatska u toj završnici izgledala tako nemoćno… I svi su upućivali prema IHF-u!

TREĆA PUZZLA – nismo grizli kad smo trebali
Odricanjem od Babića, otišao je i Ivano Balić i cijeli stožer. Vraćen je Lino Červar i nešto drukčiji pristup svemu. Pa opet, na Euru prošle godine u našoj državi, htio bih izdvojiti dvije situacije.

Prva je iz utakmice sa Švedskom u Splitu, našim prošlogodišnjim Brazilom. Nakon ogromnih zaostataka tijekom tog dvoboja, Kauboji su se uspjeli približiti na samo 3 razlike u posljednjoj minuti. A onda je Jeppsson u doslovno zadnjim sekundama prošetao pored naše obrane i zakucao loptu za konačnih 31-35.

Tada nitko nije bio svjestan koliko će taj gol na koncu biti koban, ali morali su u stožeru to pretpostavljati i zabraniti da naši pristupom s jutarnjeg zagrijavanja omoguće Jeppssonovu šetnju pored naša dva ukipljena obrambena igrača!

Druga situacija dolazi s utakmice s Norveškom u zagrebačkoj Areni – ganjali smo tada, ako se ne varam, sedam razlike za siguran prolaz čak i u slučaju neuspjeha protiv Francuza u zadnjem kolu. Pet minuta prije kraja na semaforu je pisalo 32-28. Taj rezultat ostao je svijetliti i nakon završne sirene, a sjećam se frustracije koju sam osjećao dok sam gledao kako naši, da se blago izrazim, kod tog rezultata baš i nisu išli “na glavu” kako bi tadašnjih plus 4 pretvorili u pet ili šest….

Na kraju smo izvisili zbog jednog jedinog gola u međusobnom krugu sa Skandinavcima, sami odlučite u kojoj od opisanih situacija smo ga izgubili.

ČETVRTA PUZZLA – Karačićevo probijanje
Unatoč raspadu protiv Brazila – koji nas je opet (kao i prije nekoliko godina u osmini finala SP-a, kada Červar nije bio na klupi) uneredio agresivnom obranom – utakmica s Njemačkom odigrana je vrhunski, ali se svela na jednu blatantnu pogrešku sudačkog para.

Neki će reći – nama su suci uvijek krivi. Ako ćemo staviti ruku na srce, puno puta u posljednjih desetak godina zaista i jesu sudili na našu štetu, a još više puta smo kukali i kada je sve bilo čisto.

No, u kritiziranju pogreške Danaca nitko nije oponirao. Pogriješili su i izravno utjecali na rasplet utakmice i na koncu sudbinu Hrvatske na turniru! Prosto k’o pasulj…

SVE PUZZLE SPOJENE – pogled na cijelu sliku
Mislim da je jasno što vam želim reći – da je u opisanim situacijama bilo samo mrvicu više sreće ili pribranosti… Hrvatska bi danas možda i treći put zaredom igrala u samoj završnici velikog natjecanja.

Umjesto toga, Červar je pred ostavkom, njegova ostavština ovom sportu je pod velikim upitnikom, još jednom je pretjerao pred kamerama i samome sebi najviše naštetio, a u pitanje se dovodi i smisao rada u našem savezu.

Pritom se i zatvaraju oči na neke odlične stvari koje smo dobili – Vranković, Mandić, Šipić, Šego. Čak četiri nova igrača koja su pokazala da mogu igrati vrlo bitne uloge na visokoj razini!

Osim toga, nemojte zaboraviti da smo presudne utakmice odigrali bez našeg drugog najboljeg igrača, Luke Cindrića! Baš da mi je vidjeti kako bi nas Brazilci uništavali s divljom 4-2 i 3-3 obranom da je Cindra tog dana bio u svom elementu…

ZAKLJUČAK
Za kraj – Hrvatska će i ovdje završiti među pet ili šest reprezentacija velikog natjecanja, a to je apsolutna konstanta još od te 2003. godine! Takvu nemaju ni Francuzi!

Nikada nisu Kauboji bili ispod šeste pozicije na jednom velikom natjecanju, a što je to nego odraz fantastičnog kontinuiteta.

I ne zaboravite – gotovo na svako natjecanje dolazili bi s 2-3 nova imena, praktički debitanta. U Njemačkoj i Danskoj u kadru nije bilo sljedećih igrača:

Kopljara, uvelike Cindrića, Marića, Stevanovića, Ćupića, Mamića, Gojuna, supernadarenog Jaganjca…

Na stranu što su se neki oprostili od reprezentacije, ali to je postava za sam vrh velikog rukomentnog natjecanja, ne biste li se složili? Ako bismo popisali sve igrače koji su od te 2003. sudjelovali na europskim i svjetskim prvenstvima, mislim da bi Hrvatska bila uvjerljivo prva po količini različitih imena koja su korištena!

Nije li to znak da smo još uvijek rukometna velesila, da stvari i nisu baš toliko crne kakvim se sada predstavljaju.

Moglo je bolje na ovom prvenstvu, moglo je bolje i prošle godine u Hrvatskoj, ali ako će se opez povlačiti nagli potezi, mogli bismo u WC baciti nešto što bi uskoro moglo postati vrlo dobro.

Zamislite da su Ivano Balić, Pero Metličić i ostatak generacije 2003. prekriženi nakon debakla godinu ranije u Švedskoj, gdje su bili posljednji?

Boli duša, zar ne?