Od Isle of Mana 1949. godine do predstojećeg vikenda u Le Mansu skupilo se točno tisuću GP utrka, te isto toliko pobjeda i poraza. Piše: Tomislav Bešenić

Iako i Argentina ima svoje mjesto u GP povijesti, jer se u toj zemlji 1961. godine održala prva utrka GP svjetskog prvenstva van granica Europe, zamislite kakav bi to samo peh bio da se taj jubilarni tisućiti Grand Prix imao dogoditi prije mjesec dana baš tamo, na modernoj i usred ničega smještenoj stazi Termas de Rio Hondo. Nekad se stvari jednostavno trebaju poklopiti, pa ima li išta prikladnije od toga da se tisućiti Grand Prix vikend dogodi baš na legendarnoj stazi Le Mans?

Sve je počelo jednog ponedjeljka 1949. godine, kad se na danas legendarnom otočiću Isle of Man u Irskom moru vozila prva utrka GP svjetskog prvenstva. Bila je to utrka klase 350 u kojoj je slavio Freddie Firth na Velocetteu. U tim počecima su se Grand Prix utrke održavale na ulicama i običnim cestama (ne nužno i asfaltiranim), pa nije ni čudo da su se najbržima pokazali oni najhrabriji, ponajprije preživjeli ratni piloti, koji su jurili na predratnim motociklima.

Bila je to era britanskih i talijanskih vozača, na britanskim i talijanskim motociklima. Britanac Geoff Duke je prvi počeo dominirati ovim sportom, nižući naslove prvaka u prvoj polovici 50-ih, najprije s Nortonom, a onda i Gilerom. U drugoj polovicu tog desetljeća primat preuzima John Surtees, koji s četiri titule u klasi 500 i tri u klasi 350 započinje eru dominacije MV Aguste, a onda još 1964. godine s Ferrarijem postaje prvi i (zauvijek?) jedini svjetski prvak i u Formuli 1 i u motociklizmu.

Nakon njega s MV Agustom nastavlja dominirati slavni Mike Hailwood, pa onda i Giacomo Agostini, koji je godinama pobjeđivao baš na svakoj utrci na kojoj je nastupio, iako je istovremeno vozio i u klasama 500 i 350. Talijan je postao tolika zvijezda da je čak dobivao glavne uloge u talijanskim filmovima. Na samom kraju svoje motociklističke karijere, Agostini je prešao u redove Yamahe te tako osvajanjem titule 1975. godine započeo potpuno novu eru dominacije japanskih motocikala i dvotaktnih agregata.

Britanac Barry Sheene je imao status svojevrsne rock zvijezde kad je 1976. i 1977. osvajao titule sa Suzukijem, no 1978. je stigao drski Kenny Roberts s Yamahom i donio novu tehniku vožnje, sa spuštanjem koljena na asfalt i zanošenjem motocikla na izlasku iz zavoja. Robertsa je s trona skinuo zemljak Freddie Spencer, kojeg je opet smijenio prgavi Eddie Lawson. Na tom valu dominacije američkih vozača pred kraj 80-ih stižu i legendarni Wayne Rainey i Kevin Schwantz, koji su zbog ozljeda morali prerano prekinuti karijeru. I tu na scenu stupa Australac Mick Doohan koji je od 1994. do 1998. skupio pet uzastopnih naslova prvaka u klasi 500.

Doohana je zaustavila tek (nova) teška ozljeda u Jerezu 1999. godine, ali jednog „diktatora“ je ubrzo zamijenio onaj drugi; Valentino Rossi. Iako nije uspio oboriti baš sve rekorde Agostinija, Rossi je svakako najveća zvijezda tog motosporta svih vremena. Bio je pravi čovjek, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, u trenutku kada se s dvotaktnih motocikala klase 500 prelazilo na četverotaktne MotoGP monstrume. Rossi je dominirao prvim desetljećem novog tisućljeća, najprije s Hondom, a onda s Yamahom, s time da ostaje otvorenom rasprava je li on doista i najbolji vozač svih vremena. Možda je to ipak Casey Stoner, koji je 2007. osupnuo svijet osvajanjem naslova s Ducatijem. Ili je to, zapravo, Marc Marquez? Španjolac je s Hondom od 2013. do 2019. osvojio 6 naslova MotoGP prvaka, prepustivši samo jednu titulu (zlobnici će reći i doslovno) Jorgeu Lorenzu 2015. godine.

Marquez se ozlijedio na otvaranju pandemijske sezone 2020. godine i otada se nije još u potpunosti vratio. Te je 2020. titulu, s jednom jedinom pobjedom, osvojio Joan Mir na Suzukiju, naslijedio ga je 2021. Fabio Quartararo na Yamahi, a 2022. je MotoGP prvakom postao Francesco Bagnaia. Dakle, u zadnje 4 godine imamo 4 različita MotoGP prvaka, na 4 različita motocikla. Nekima možda fali baš to što nema dominacije jednog vozača, pa im se i teže odlučiti za koga navijati, a svi ćemo se složiti da nedostaje onog pravog – pa i bezobraznog – rivalstva između današnjih zvijezda. Ali zato ne nedostaje totalne neizvjesnosti.

I zato je potpuno nezahvalno uopće i pokušati predvidjeti tko bi to mogao pobijediti u Le Mansu, na ovom tisućitom Grand Prix vikendu. Ima barem desetak vozača, a vjerojatno i više, koji bi mogli podići taj pehar. Pa kad je već tako, dopustite nam da istrčimo s romantiziranom vizijom. Dakle, kako je riječ o francuskom Le Mansu, za vrijeme utrke bi trebala padati kiša, a po kiši su itekako brzi i Ducati i Johann Zarco. Dakle, kakva bi to priča bila da „vječiti drugi“ Zarco, koji je već dva puta bio drugi i u Le Mansu, pred stotinjak tisuća domaćih navijača, konačno dođe do svoje prve MotoGP pobjede, i to baš u tisućitom GP vikendu. Kao što smo to spomenuli na početku; nekad se stvari jednostavno trebaju poklopiti.

Jubilarni MotoGP spektakl u Le Mansu možete od petka do nedjelje pratiti ekskluzivno na Sport Klubu televiziji, na kanalu SK2.

Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub i ubuduće će moći pratiti na Telemachu, Total TV-u, OptiTV-u i preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima.