U polufinalu vidim Hrvatsku, Italiju, Grčku i Španjolsku - rekao je Šimenc. Razgovarao Matej Kalem

Ovaj tjedan počelo je 36. po redu Europsko vaterpolsko prvenstvo (domaćini su Dubrovnik i Zagreb), a Hrvatska ga je otvorila na najbolji i najljepši mogući način – pobjedom protiv favorizirane i uvijek neugodne Španjolske. Zanimljivo, ovo je druga europska smotra zaredom koja se održava u Hrvatskoj (prva i zadnja bila je u Splitu prije skoro dvije godine). Isto tako zanimljivo je da je Hrvatska branitelj naslova.

Hrvatska je na startu vaterpolskog Eura odigrala odlično. Nakon 9:9 po četvrtinama, na kraju pobjeda 14:12 (5:3 nakon peteraca). Pitali smo legendarnog vaterpolistu Dubravka Šimenca kako je vidio otvaranje u Dubrovniku?

“Na svakom velikom natjecanju prva utakmica je jako važna. To nije floskula, nego je najvažnije u turnirskom sustavu natjecanja. Ambijent je bio prekrasan, samo otvaranje je bilo veličanstveno i prije svega zahvala svim prijateljima u Dubrovniku na tome jer nije bilo lako s obzirom da su imali samo 17 dana. Baš lijepa slika otišla je u svijet. Naši dečki bili su pod dojmom i možda su imali tremu. Ja uvijek kažem da je trema pozitivna zato što ti je stalo. Igrali su protiv jako kvalitetnog i neugodnog protivnika te to treba naglasiti. Španjolci imaju jedan sustav igre, koji nam ne odgovara. Oni su vrlo brzi kao Grci i Talijani. Mi više igramo taktičan vaterpolo. Mi povedemo, oni stisnu, a neke golove smo olako primili.

Šimenc je odmah izdvojio jednu stvar nakon prve utakmice.

“Vratili smo se iz rezultatskog minusa zahvaljujući individualnoj kvaliteti Lorena Fatovića, koji je prošle godine nedostajao jer je bio povrijeđen i vrhunskoj izvedbi našeg golmana Marka Bijača. Poznati smo po odličnim golmanima u povijesti i znao da će Marko biti dobar pred svojim navijačima.

Koje su dobre i loše strane reprezentacije?

“Dobro je da su pokazali ozbiljnost, koja je prošle godine možda nedostajala. Tu ozbiljnost očituje što se Luka Lončar kao iskusan igrač opet vratio u reprezentaciju. Naravno, tu je Loren. Ono što je uvijek važno naglasiti jest da su svi oni ipak godinu dana stariji i iskusniji za tko zna koliko odigranih utakmica. Naravno, greške su sastavni dio u sportu i životu. Jako cijenim i volim Jerka Marinića Kragića, koji ima onu dalmatinsku ludost. Nema nekih velikih loših strana, osim što se Ivica Tucak ljutio na neke igrače i to smo primijetili. On se uvijek ljuti zato što oni mlađi igrači moraju shvatiti da je igranje za klub jedno, a za reprezentaciju drugo i to su dvije velike stvari. U reprezentaciji potrebna je puno veća odgovornost, a to se dobiva sa godinama.

Gdje Hrvatsku vidite na kraju ovog Eura?

“Tek smo na početku natjecanja. Rekao sam već da ćemo imati četiri dana vremena do četvrtfinalnog susreta ako bude kako svi mi predviđamo, a nokaut-faza je svima najbolnija. Mađari su došli sa pomlađenim sastavom, Talijani su dobri, Srbi uvijek dobri. Vidjet ćemo što očekivati od Nijemaca i Gruzijaca, koji nisu za otpisati. Nemojmo zaboraviti da smo za Olimpijske Igre u Tokiju prošli na peterce protiv Rusa. Ovo Europsko prvenstvo je izlučno za Svjetsko u Dohi u veljači i vrlo važno za Olimpijske Igre u Parizu.

Po vama, tko su još favoriti na Euru?

“Mi branimo i mi smo domaćini te imamo tribinu kao osmog igrača. Ambijent u Dubrovniku je divan, a takav će biti u Zagrebu. Talijani, Grci i Španjolci su trojac, koji vidim u polufinalu. Vidjet ćemo kako će se odvijati natjecanje te nas očekuje tko će igrati u četvrtfinalu, a tko u polufinalu. Italija, Grčka i Španjolska se dugo stvaraju, a Mađari su došli pomlađeni te već gledaju na sljedeći olimpijski ciklus 2028. u Los Angelesu. Mi idemo iz natjecanja u natjecanje.

Što mislite o ovom u neku ruku čudnom modelu LEN-a za ovogodišnji Euro?

“Iz ove jače grupe u drugi krug idu sve četiri reprezentacije, a iz ovih slabih divizija idu po dvije. Ono što je najvažnije za LEN i ostale sportove jest da gledatelji dolaze, a tu je televizija. Mislim da smo u Dubrovniku pokazali kako bazen može biti pun. To je ono što je važno i da ne bude nekakva sredina, gdje se samo poznaje vaterpolo. Želja LEN-a je da se vaterpolo gleda uživo i na televiziji, a razlog za to mora biti dobra kvaliteta. U vaterpolu nije se promijenilo puno stvari, ali one u igračkom i sportskom smislu jesu. Suđenje je uvijek jako diskutabilno, a ja neke odluke ne shvaćam u smislu što suci žele. Svi sportovi idu prema brzini, jakosti i snazi.

Kakvo je vaše mišljenje da se europska i svjetska smotra igraju u razmaku od mjesec dana te da se u ovoj godini još održavaju Olimpijske Igre?

“Ne znam je li to uvjetovano još u razdoblju dok je bila korona. Europsko je baš zbog Olimpijskih Igara pomaknuto za ovaj mjesec, a za Svjetsko se već odavno zna. Nisam toliko bio u razgovorima sa čelnicima LEN-a i FINA-e pa da mi netko objasni razlog, ali mislim da to nije dobro jer se sportaš treba odmoriti te treba biti u dobrim i kvalitetnim pripremama. Sve se promijenilo, pa tako i datumi. To je pitanje za čelnike, koji slažu kalendar natjecanja.

Koji je vaš najsretniji trenutak pod ‘kockastom’ kapicom?

“Definitivno Olimpijske Igre u Atlanti 1996. godine. To su bile naše prve igre i uzeli smo medalju. Žal je za zlatom jer tu slavu uzeli su rukometaši i to će nas uvijek pratiti u povijesti. Sjećanja ostaju na Atlantu i žal za finalom. To je bio početak jako lijepog razdoblja hrvatskog vaterpola. Neki dan razgovarao sam sa Josipom Pavićem i on mene pitao u stilu da nikada niste uzeli zlato. Ja mu rekao nažalost ne, nego samo srebra. Moram napomenuti da smo prerano ostali bez tadašnjeg i sada već pokojnog izbornika Brune Silića, koji nas je vodio u Atlanti.

Tko je najbolji hrvatski vaterpolist od osamostaljenja?

“To je Sandro Sukno, koji je u svojoj kratkoj igračkoj karijeri ostavio nevjerojatan trag. Bio je olimpijski i europski pobjednik te svjetski prvak u dva navrata. Nažalost, problemi sa srcem bili su razlog da prekine karijeru. Bio sam suigrač sa njegovim ocem Goranom i jako mi je drago da je Sandro uspješan trener najboljeg svjetskog kluba Pro Recca.

S kojim trenerom ste najbolje surađivali kao reprezentativac?

“To su Nikola Stamenić i Ratko Rudić.”

Spomenuli ste Ratka Rudića, koji je jedan od najvećih trenera ne samo u povijesti vaterpola nego i svjetskog sporta. Kakav je bio prema vama kao osoba?

“Sa gospodinom Rudićem imao sam jako dobar odnos, ali to je danas puno bolji odnos iz razloga što sam ja bio mlad, razuzdan, živ. Ratko je bio poznat po strogom radu i u sve nas usadio je ozbiljnost prema radu. Radili smo jako i puno. Mijenjali smo se i danas smo drugačiji, nego što smo bili kao igrači. On je isto drugačiji u odnosu kada je bio mladi trener, ali ostavio je trag u mojoj osobnosti i svih igrača te tadašnje generacije poput Paškvalina, Đuha, Sukna, Bukića i ostalih. Da ne govorim o onim mlađim od nas poput Hinića, Baraća, Dobuda, Bušlje.”

Koja je najbolja postava u kojoj ste igrali?

“Vratar Siniša Školneković, centar Igor Milanović, desna strana Antonio Milat i Goran Sukno, lijeva strana Veselin Đuho i Perica Bukić, bek Deni Lušić.”

Vaterpolo je težak sport. Novčano nije unosan, ali je li biste ga preporučili djeci i mladima?

“Moja preporuka za mlade i njihove roditelje je plivanje. Roditelj je taj, koji mora savjetovati dijete da se bavi sportom jer je nevjerojatno važno za psihofizički i mentalni razvoj svakog djeteta. Judo je dobar sport, šah je jako dobar za glavu, gimnastika uvijek ulazi. Danas sigurno nije lako jer svako dijete ima puno obaveza, a ja sam roditelj dečka od 11 godina i znam koje su obaveze u školi. Odlučili smo ga staviti u muzičku školu i još je u rukometu. To iziskuje jako puno vremena i pažnje, a sport je jako važan dio u društvu i za zajednicu. Samo oni najuporniji, najradišniji i sa više talenata od drugih dođu do vrha Olimpa koji je jako malen. Sport se razvija u nevjerojatne socijalne osobine, uči te pobjedi i porazu, svemu onome što ćete čekati u životu, zajedništvu, predanom radu, poštovanju prema prijatelju i suigraču s kojim treniraš te treneru, sucu.

Bili ste veliki igrač, ali zašto vas ne privlači trenerski posao?

“Bio sam trener u jednom nezgodnom periodu. Jedan suigrač rekao mi je kako sam prestar da bih postao trener. U 41 godini svog života postao sam trener i mislim da sam dobro radio. Nisam dobio pravu priliku, ali završit ću s tim da bih drugačije pristupio trenerskom radu da sam danas trener. Danas su neka druga vremena te treba biti vrlo osjetljiv na rad sa djecom i mladima općenito. Bio sam presrčan, ali ne bih dao toliko srca da sam trener jer bih bio pametniji. Eto, to su razlozi.

Koga vidite kao nasljednika Ivice Tucka?

“Već dugo godina u hrvatskom vaterpolu radi jedan moj bivši suigrač, a to je Vjekoslav Kobeščak. Mislim da je on taj, koji bi mogao naslijediti Tucka.

Naglasili ste da je ključ uspjeha trener, odnosno izbornik. Zbog čega?

“On je taj, koji je broj jedan u hijerarhiji i koji odlučuje o svemu jer njegova je zadnja. On bira suradnike, pomoćne trenere, liječnički tim, kvalitetne igrače, donosi odluku koja te vodi umom. Isključiti emociju je teško i nije lako. Danas je prisutno puno faktora da netko bude uspješan, ali uvijek je važno biti predan i što pošteniji prema poslu. Kada si takav, sportska sreća te pomazi i ona je vrlo važna.

Klub vašeg života je Mladost, kako proživljavate današnje stanje slavnog kluba?

“Vrlo jednostavan. Moj tata bio je legenda kluba, kapetan i trener te su osvojena četiri Kupa prvaka. To je bila generacija 60-tih godina prošlog stoljeća. On je nosio broj 4, a ja sam nosio broj 4 zbog tate. To je uvijek tako kod tate i sina jer nekako žive isti život. Mladost me brine i žalosti zato što je to klub sa velikim problemima. Vidim da nema puno mladih i nema djece koja dolazi, a to je uvjetovano uspjehom prve momčadi. Isto tako nema financijske injekcije, koju bi Mladosti i ostali klubovi trebali imati od Grada Zagreba jer to su sinonimi sportskog grada. Mislim da Mladost zaslužuje mjesto na krovu Europe.