Nakon što je Hrvatska osvojila srebro na Euru ove godine (još je bila domaćin turnira), slijedi joj Svjetsko prvenstvo u Kataru.

To će joj biti ukupno 21. izdanje, a na prošlom SP-u, koji je održan prošle godine u Japanu nije se baš proslavila s obzirom da je nastup završila na devetom mjestu. Zadnju medalju na svjetskim smotrama osvojila je 2019. u Južnoj Koreji (bronca), a u Kataru nudi joj se prilika da nakon pet godina ponovno dođe među prve tri najbolje reprezentacije. Hoće li uspjeti u tome, bit će poznato za dva tjedna odnosno 17. veljače.

Nekadašnji proslavljeni vaterpolski igrač i trener Ratko Rudić se u razgovoru za Sport Klub osvrnuo na nastup Hrvatske na Euru, izostanak Bukića i golmana Popadića, rad naših klubova, Mladost, financijsko ulaganje u klubove, sustav rada od najmanjih do seniora, nagradu Vladimir Beara, početak igračke karijere te medalju iz igračke i trenerske karijere.

Kako ste vidjeli Hrvatsku na ovogodišnjem Euru?

“Hrvatska je odigrala jedan jako dobar turnir. Sve utakmice bile su na jednoj razini, koju smo očekivali. U nekim utakmicama bilo je određenih padova za vrijeme igre. Na primjer, protiv Crne Gore. Sve u svemu, razina igre bila je visoka. Momčad je bila jako dobro pripremljena, a cijeli turnir funkcionirala je jako dobro. Ja mogu reći da je Euro bio vrlo uspješan za Hrvatsku.”

Što nam je nedostajalo da obranimo i osvojimo zlato?

“To su sada detalji. U posljednjoj četvrtini protiv Španjolaca mi smo dominirali tri četvrtine i bili bolji. Mislim da smo malo nesvjesno došli do jednog psihološkog efekta u smislu čuvanja rezultata, gdje smo imali dva gola razlike. To uvijek loše djeluje jer druga momčad dobije veću motivaciju kada čuvaš rezultat, ali to se događa. Bez obzira na sve, mislim da je drugo mjesto izvanredan rezultat.”

Po vama, na kojoj poziciji smo jači, a gdje smo slabiji? Kako vidite naše izglede na Svjetskom prvenstvu u Kataru?

“Treba reći da smo ovaj put mi zaista bili dobro pokriveni na svim pozicijama. Vratar Bijač bio je jako dobar i imali smo dobre bekove, napadače, centre. Mi smo zaista jedna kvalitetna reprezentacija sa spojem mladosti i iskustva. Od utakmice do utakmice netko je možda pokazao bolju formu, ali sve skupa bilo je na jako dobroj razini.”

Reprezentaciji nedostaju Bukić i golman Popadić. Koliki je to hendikep?

“To je jedan mali hendikep, ali ja ne bih tako gledao. Popadić je kvalitetan golman i malo je branio na Euru. Bukić je odigrao odličnu utakmicu protiv Španjolaca i to baš na samom kraju. Ima alternacije za njega i naravno da će nedostajati, ali mi znamo za geslo da je ekipa jača od pojedinca i da se uvijek mogu naći određena rješenja kako bi se nadomjestili pojedinci koji nedostaju.”

Kako vidite rad naših klubova s obzirom da posljednjih nekoliko godina u Ligi prvaka nismo konkurentni u odnosu na prije?

“Treba reći da naši klubovi financijski nisu toliko moćni kako bi mogli parirati ovim najjačim europskim ekipama. Momčadi u Europi imaju budžete, koji je pet-šest puta veći od budžeta naša dva najjača kluba Juga i Jadrana. To je jedna nejednaka borba i ujedno prvi razlog. Naši klubovi postizali su neke rezultate bez da su imali kontinuitet, ali situacija je takva da ne možemo reći kako dobri treneri rade u lošim klubovima. Ako se to popravi, vrlo lako ćemo doći do najboljih ekipa.”

Primjerice, Mladost iz Zagreba je stup našeg vaterpola, a u klubu je dosta problema. Financijski gledano, premalo se ulaže u klubove?

“Naravno da se malo ulaže, a Mladost je simbol Zagreba i klub sa najviše europskih trofeja. To je na razini grada, ali u savezu nastojimo pomoći kroz financiranje od strane olimpijskog odbora da bi pomogli klubovima u kojima igrači provode najviše vremena. Ako im se osigura jedan kvalitetan rad, onda reprezentacija ima koristi od toga.”

Mi imamo sustav rada od najmanjih do seniora, a uz to imamo povijest uspjeha. Je li taj segment dobar?

“Mi moramo znati da je naš osnovni cilj rada u mlađim dobnim kategorijama da stvorimo igrače, koji će regenerirati prve ekipe u klubovima i reprezentaciji. To je prvi i najvažniji zadatak, a drugi je da u tim natjecanjima sa klubovima i reprezentacijom postignemo neke rezultate da bi bili u nekoj psihološkoj prednosti. Počeli smo sa jednim programom da se pomogne klubovima i da se unaprijedi rad sa mlađim selekcijama. Računam da će to uskoro početi davati svoje rezultate.”

Činjenica je da je vaterpolo malo zastario te da se sve svodi na isključenja i igru sa igračem više. Imate li nekakvu ideju da vaterpolo postane zanimljiviji i više televizičan? Je li to manja lopta ili da se promijeni neko pravilo?

“Ne, ja mislim da se vaterpolo razvija isto kao svi ostali sportovi. Igrač više ili manje je jedan od specifičnosti vaterpola, a toga ima u rukometu. Mislim da je ovo prvenstvo pružilo nekoliko izvanrednih utakmica i nisam pristalica čestih promjena pravila. Možda neke kozmetičke promjene, a igra se jako ubrzala. Imamo kontranapade, koji danas idu i koji su zanimljivi. Možda je prevelika važnost na centrima, ali ne bih tu puno intervenirao.”

Kako je u mirovini? Zanima li vas trenerska klupa i zovu li vas treneri za savjete, i ako da, koji?

“Ja sam odlučio da prestanem sa trenerskom karijerom kada je počela korona. Sada sam se prebacio na drugu ulogu, koju imam u savezu kao član Upravnog odbora i kao predsjednik Stručnog savjeta. Imam uvid u rad svih selekcija u savezu i rad u klubovima. Dosta sam aktivan tako da nisam baš u mirovini. Da, srećem se sa trenerima i razgovaram. Neki put me netko pita, a ja dajem svoje sugestije trenerima i kažem ono što smatram da bi trebalo napraviti. S te strane imam jednu dobru komunikaciju.”

Izjavili ste da su ograničena primanja sreća vaterpolista. Zašto, odnosno koji je razlog tome?

“Ta izjava ne treba biti izvučena iz određenog konteksta. Znači, igrači zaslužuju da imaju veća primanja, ali nije rečeno da trebaju imati manja. Situacija je takva kakva jest, a vaterpolo ima jedan budžet s kojim raspolaže i klubovi te reprezentacija plaćaju igrače onoliko koliko mogu. Od toga samo ovi najbolji igrači mogu si nešto prištedjeti, a ostali se moraju pripremati za ono poslije igračke karijere da bi se uključili u radni život i da bi se pripremili za ono poslije sporta. To se odnosi na to da je činjenica kako oni ne mogu sebi osigurati egzistenciju sa tim što dobiju za vrijeme igranja, nego je moraju osigurati sa radom poslije sporta i sa školovanjem.”

Osvojili ste nagradu Vladimir Beara, koja je vezana za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije. Nagradu vam je uručio državni tajnik za sport u Ministarstvu turizma i sporta Josip Pavić, kojem ste bili izbornik u reprezentaciji i trener u Mladosti. Čestitke na tome i vaš komentar na to?

“To mi je jedna od najdražih nagrada zato što ima malo veću dimenziju od samog sporta. To ima određene društvene konotacije i to se dodjeljuje za sudjelovanje u razvijanju tolerancije među sportašima te općenito u društvu za bolje razumijevanje različitih situacija i društava. Ono što sam u svojoj trenerskoj karijeri uvijek zagovarao je jedna dobra visoka razina etike u svemu što radimo. To je na neki način posljedica mog stava, koji je bio za vrijeme cijele moje karijere.”

Vaterpolom ste se počeli baviti u klubu Jedinstvo iz Zadra. Kako su izgledali treninzi i koja je vaša poruka ljubiteljima vaterpola u Zadru?

“Ja sam počeo u Zadru. Tada sam bio dosta mlad i bilo je organizirano da smo imali treninge. Nismo imali utakmice te smo išli u Sv. Filip i Jakov da odigramo. To je bio početak, a vaterpolom sam se ozbiljno počeo baviti kada sam se preselio u Split i tamo počeo sa Jadranom. Taj period u Zadru bio je izuzetno važan, a imao sam 9-10 godina i to je razdoblje kada djeca najviše asimiliraju pokrete u vodi te razumiju igru. Ja sam cijeli dan bio na bazenu i stanovao pored bazena. Bazen i atmosfera općenito ostali su mi kao jedna od najljepših uspomena u mom životu. Sigurno je da mi znamo i želimo kako bi djeca što ranije počela sa bavljenjem sportom jer je upravo to dobar put kada ti najviše odlučuješ, poprimaš te pokušavaš imitirati velike igrače. Dan-danas se vidim sa prijateljima, koji su bili sa mnom u to doba.”

Koja je vaša najdraža medalja iz igračke i trenerske karijere? Što vam je ostalo najbolje u sjećanju?

“Iz igračke karijere to je srebro na Olimpijskim Igrama 1980. u Moskvi. Tada sam bio kapetan reprezentacije i najbolji strijelac. Sovjetski savez bio je jaka ekipa i mi smo od njih izgubili sa golom razlike. Ta medalja mi je najdraža i odigrali smo jedan jako dobar turnir te nastojali da protiv njih odigramo najbolje što možemo, ali oni su bili spretniji od nas. Što se trenerske tiče, to su zlata u Los Angelesu četiri godine kasnije i bilo je pomalo neočekivano te 2012. u Londonu i tamo smo odigrali jedan jako dobar turnir u kojem smo dominirali na svim utakmicama. Igra u Londonu bila je jedna od boljih, koje sam ja imao sa svojim ekipama.”

Dodajmo kako Hrvatska svjetsku smotru otvara sutra u 11:30 sati protiv Australije, a osim njih u našoj grupi su Španjolska (srijeda 7. 2. u 17 sati), Južna Afrika (petak, 9. 2. u 14 sati).