Nije lako baviti se novinarstvom u ovo, virusno doba. U konstantnoj ste jurnjavi za dobrim pričama, koje nemaju veze sa COVID-19, i kvalitetnim sugovornicima. Jer, valja očuvati to malo sportskog što je preostalo.

Nekada to ne bude uspješno – ne naiđete na odgovor druge strane ili je ista nezainteresirana govoriti o sportu, dok širom planeta umiru desetine tisuća ljudi, što je, apsolutno, legitimno – a nekada imate prilično sreće i priča vam dođe sama. Točnije, sagovornik.

Izravno iz Tadžikistana.

Tamošnja liga jedna je od rijetkih koju koronavirus nije zaustavio. Uz bjelorusko i prvenstvo Nikaragve, i nju imate priliku pratiti u izravnim prijenosima na našim kanalima.

Prošlog vikenda, na programu je bio i susret drugog kola između Hudžanda, koji sa klupe predvodi srpski stručnjak Nikola Lazarević, i Hatlona. Gosti su slavili rezultatom 3:2.

Lazarević je saznao za prijenose tadžikistanske lige na Sportklubu i odlučio progovoriti o životu tamo, kao i o nogometu.

 Kao što smo spomenuli, tadžikistanska liga jedna je od nekoliko koja se igra u doba pandemije koronavirusa. Razlog – u toj centralno-azijskoj državi nije zabilježen nijedan slučaj virusa. Službeno…

„Službeno je tako, ali, neslužbeno, mislim da ima. Samo su vlast i sistem takvi da ne žele širiti paniku. Opet, s druge strane, nedavno je bio njihov veliki praznik, koji se obilježeva kao svojevrsni slet. Domaćin je bio moj grad Hudžand, cijela ceremonija se održavala na našem stadionu i pripreme za praznik su trajale od početka godine. Bio je tu predsjednik države, guverner oblasti, preko 20.000 ljudi i još 10.000 koji su paradirali. Vjerujem da ne bi sve to radili da postoji virus i ovdje. Ipak, opet kažem, treba to uzeti srezervom.”

Nogomet se igra, ali svakodnevni život daleko je od uobičajenog.

„Mjere predostrožnosti postoje, nema okupljanja, ljudi nose maske… Postoje već i mjesta gde bi potencijalni zaraženi bili smješteni. Stav je da ako se pojavi prvi službeni slučaj, da se odmah svi stave u karantenu. Naravno, utakmice se igraju bez prisustva publike, to je odluka Vlade.”

Itiklol iz Dušanbea, glavnog grada Tadžikistana, dugogodišnji je prvak. Moglo bi se reći i da ima svojevrsnu primat na titulu, jer ih je osvojio osam u prethodnih 10 sezona.

„To je uvjerljivo najjača ekipa ovdje, najbogatija. Jednostavno, svi stoje iza kluba, cijeli savez, cijela zemlja, sve mu ide u prilog. Gotovo da se unaprijed zna tko će biti prvak.”

Igranje protiv kluba sa takvim privilegijama može predstavljati borbu protiv vjetrenjača. Naročito kad vodite ekipu koja predstavlja najvećeg rivala, kao što je to slučaj sa Lazarevićevim Hudžandom.

„Ne demotivira me to. Ja nisam došao da bih se borio u toj borbi, meni je glavni cilj međunarodno natjecanje – azijski kup. To mi je najveći motiv, a ne domaće natjecanje. Na domaćoj sceni imaćemo šansu možda u kupu napraviti nešto više, ali što se prvenstva tiče, nema tu mnogo toga za očekivati. Znam kako se stvari odvijaju i gotovo da ne razmišljam o tome. Cilj je da se nađemo među prva tri  kluba, jer sljedeće godine prvak ide izravno u azijsku Ligu prvaka, a drugi i treći izravno u azijski kup. To natjecanje mi je pokazatelj kvaliteta rada ovdje.”

 Za razliku od okolnih zemalja, Tadžikistan se ne može pohvaliti dobrom financijskom situacijom.

„Tadžikistan nije bogata zemlja, kao, recimo, Uzbekistan. Tamo ima mnogo nafte i gasa, ovde nema. Zato je u Uzbekistanu nogomet na sasvim drugom nivou. Ta liga je jedna od najjačih u Aziji. Jednostavno, oni imaju novca, mogu ulagati u infrastrukturu i klubove. Kad sve to imaš, kvalitetni stranci žele doći. Ovdje nema tih mogućnosti, iako se posljednjih nekoliko godina krenulo s određenim ulaganjima i ambicija postoji“.

Zasluge za kakva-takva ulaganja pripadaju jednom čoveku – predsjedniku nogometnog saveza Rustamu Emomaliju.

„On je sin predsjednika države, osnivač i dugogodišnji predsjednik Istiklola. Tako da, ako on ne može pronaći novac za ulaganje u nogomet, nitko neće. Dobro je što on jako voli nogomet i hoće ulagati.”

O potencijalnu tamošnjih nogometaša, Lazarević govori u superlativima.

„Tadžikistanci su, generalno, kao nacija jako talentirani za nogomet. U to nema sumnje. Njima samo treba dobar rad u mlađim kategorijama, sistem i infrastruktura koja će to ispratiti. Recimo, ja sam imao priliku raditi u Kini i bio sam u dodiru s mnogim igračima. Tamo su najtalentiraniji igrači Ujguri, narod blizak Tadžikistancima. Kinezi nemaju smisla i talenta za nogomet. Njihova infrastruktura je fantastična, ali nisu talentirani za nogomet. U Tadžikistanu je situacija obrnuta.”

Dakle, potrebna su samo adekvatna ulaganja, pa da se napredak nastavi. Onaj na reprezentativnom nivou je uočljiv. Posebno u mlađim kategorijama.

„U njih se dosta ulaže. Mlađe kategorije imaju dobre uvjete, postoji i trening centar. Mislim da će za nekoliko godina postati respektabilna sila na ovom tlu. Morat će ih uvažavati svi.”

Toliko o nogometu u Tadžikistanu. Kako, generalno, izgleda život u toj zemlji?

„Kad sam prvi put došao bio je šok. Dosta mi je trebalo da se naviknem na kulturu, religiju, običaje, hranu… Tadžikistanci su ponosan narod i jako su gostoljubivi. Za stranca će sve učiniti da ga ispoštuju. Poslije toga, kad sam došao 2015, osjećao sam se drugačije, u nekoliko situacija sam imao prilike otići do Dušanbea i mogu reći da se osjećam kao kod kuće“, zastaje Lazarević i nastavlja:

„Grad se dosta promijenio, za razliku od prije. Izgradio se, moderna zdanja na svakom koraku. Tadžikistan je bio u okviru Sovjetskog Saveza i još je evidentan utjecaj u infrastrukuri. Ali, sad su počeli raditi drugačije, arhitektura se mijenja, sve je više zgrada nalik na svjetske metropole, pravi oblakoderi.”

Pomicanje ka zapadnom svijetu uočljivo je i u ponašanju stanovništva.

„Ovdašnje žene su se do skoro oblačile u skladu sa muslimanskim običajima, ali sad je i to drugačije, otvorenije… Polako se okreću ka europskim vrijednostima. Nedavno sam bio u Dušanbeu i nisam mogao prepoznati grad. Otvara se prema svijetu. Tadžikistan je planinska zemlja i tko zna kakvim sve resursima raspolaže, ali za sad nema sredstava da se detaljnije istražuje. Ja se iskreno nadam da će u doglednoj budućnosti biti jedna od bogatijih država“.

Iako na život i rad u Tadžikistanu nema primedbi, dugoročniji planovi Nišlije nisu vezani za tu državu.

„Imam ugovor na jednu sezonu. Ne vidim sebe ovde u budućnosti, ali tako sam pričao stalno, pa se vraćao. Ne razmišljam mnogo daleko, ako bude bilo ponuda – videćemo. Moji planovi su trenutno vezani za azijski kup i da se tu ostvare što bolji rezultati. O svemu posle toga, pričaćemo kad dođe vreme“, zaključio je Nikola Lazarević u razgovoru za Sport Klub.