Godine 2005. Novak Đoković debitirao je u Melbourne Parku i dobio dobru lekciju od Marata Safina, Rafael Nadal osvojio je svoj prvi Grand Slam naslov u Parizu, a Roger Federer već je počeo vladati teniskim svijetom. Ta je zima bila posljednja do ove u kojoj nijedan član velike trojke nije nastupio u finalu na Australian Openu. Safin je u finalu pobijedio Lleytona Hewitta.

Jedna velika era, barem kada je u pitanju prvi grand slam sezone, došla je kraju. Trajao je 19 godina, Srbin je osvojio deset naslova, Švicarac pet (i jedan prije toga, 2004.), Španjolac dva, a Stan Wawrinka jedan.

No, kad se uzmu u obzir svi Grand Slamovi, ona i dalje ide. Na Roland Garrosu je startala godinu dana ranije. Otkako je Nadal prvi put podigao Mušketirski kup 2005., u svakom finalu nastupio je barem jedan član velike trojke.

Posljednja godina u kojoj niti jedan od trojice najvećih asova u povijesti tenisa nije igrao finale na pariškoj zemljanoj podlozi bio je argentinski obračun Gastona Gaudija i Guillerma Corije 2004. Od tada je Nadal osvojio 14 pehara, Đoković tri, Federer i Wawrinka svaki po jedan.

Kad je riječ o londonskom finalu, postoji samo jedan izuzetak, 2016. kada je Andy Murray pobijedio Miloša Raonića. S obzirom da je Britanac tada bio član velike četvorke, u kojoj se našao upravo zahvaljujući trijumfima u Wimbledonu, možda mu se može progledati kroz prste i reći da od 2002. finale u kojem je Hewitt pobijedio Davida Nalbandiana, a ne niti jedan odlučujući meč odigran je bez ovih fantastičnih tenisača. I to je svjedočanstvo o vremenu u kojem su tri plus jedan ostvarili neviđenu dominaciju.

U tom razdoblju Federer je osvojio osam pehara, Đoković sedam, Nadal i Mari po dva, a Alcaraz jedan.

Jedino US Open nema takvu tradiciju, jer su je prekinuli Marin Čilić i Kei Nishikori 2014., Dominic Thiem i Alexander Zverev 2020. te Alcaraz i Casper Rudd 2022. godine.