'Magični tjedan za Ćorića!“, pisalo je u brojnim medijima i po društvenim mrežama nakon Bornine titule u Cincinnatiju. Gledajući imena njegovih suparnika – Musseti, Nadal, Bautista Agut, Auger Aliassime, Norrie i Tsitsipas – razumno bi bilo pretpostaviti da je upletena neka magija. Ali nije – bili su to dobri stari: naporni rad, vjera u sebe i iskustvo.

Razgovarao: Saša Ozmo

Dva dana nakon velikog naslova, Borna Ćorić je u hotelu u New Yorku. Dojmovi se nisu još slegli do kraja, ali jesu dobrim dijelom. Na teren će opet u srijedu ili četvrtak, a do tada tijelo odmara. Zaslužilo je.

U ekskluzivnom intervjuu za Sport klub, 25-godišnji Zagrepčanin govori o nevvjerojatnom tjednu, najtežem trenutku u posljednjih šest mjeseci, načinu na koji je napravio veliki preokret na servisu… Također, govorio je Ćorić i o načinima na koje je sazrio, forhendu, očekivanjima, suradnji s trenerom Delićem…

Rekao si nekoliko puta da nisi očekivao naslov, da ne možeš do kraja objasniti što se dogodilo. Sada, nakon nekoliko prospavanih noći, koji su bili ključni faktori za ovaj veliki trofej?

Sad kada sam se odmorio, malo došao sebi i kad su se slegli dojmovi, mislim da je došao na naplatu sav rad koji sam uložio od prvog travnja, kada sam počeo ozbiljnije raditi.

Vratio sam se u ožujku, ali u početku sam morao paziti – odradio bih jedan trening, pa bi me zaboljelo rame, pa bih odradio trening, pa bih morao pauzirati dva dana. Nije u startu bilo kontinuiteta, ali kako je rame bilo bolje, tako sam i ja jače trenirao i više se davao. Nakupilo se tog rada za četiri mjeseca – mislim da sam u tom periodu bio najfokusiraniji na rad i napredak u cijeloj svojoj karijeri.

Rekao sam to i nakon naslova – kada si top 10 ili top 20 ili top 30, možeš sebi dopustiti traljavost. Treba ti jedan-dva turnira, malo se otvoriti ždrijeb i već si održao poziciju, ili si tu negdje. A kad padneš na 200.-250. mjesto, moraš raditi troduplo jače kako bi se vratio. Srećom, bio sam toga svjestan, tako sam i radio. U tome leži odgovor, a u Cincinnatiju su se na kraju sve kockice složile.

Prije nego što krenemo na ozbiljnije teniske teme, reci nam koje su čestitke bile najkreativnije, rekao si da ih je bilo trilijun.

Ha-ha, neke koje su mi bile najsmješnije mislim da ne mogu otkriti javno. Bilo je i inovativnih, ali ima svačega unutra. Ono što me je najviše dotaklo jest iskrenost čestitki. Bilo ih je puno više nego posle Šangaja i Davis Cupa – i oni koji me znaju najbolje, ali i oni koji me ne poznaju toliko dobro, suosjećali su se sa mnom nakon svega što sam prošao u prethodnih godinu i pol-dvije. Baš sam imao dojam da im je vrlo drago što sam se uspio vratiti.

Jesi li tijekom prethodnih nekoliko mjeseci posumnjao da ćeš se ikada vratiti na stari nivo?

Apsolutno jesam. Kada je riječ o tenisu, nemam preveliko samopouzdanje. Mislim da je to dobro, jer me tjera raditi više i biti koncentriraniji. Bilo je trenutaka kada sam servirao 185 km/h, nije mi bilo jasno zašto se to događa, a ranije sam servirao 200-205 km/h. Znao sam da se tako ne mogu vratiti – imam dobar return, dobar sam i s osnovne linije, ali kada serviram kako treba, to mi je jedno od najjačih oružja. Znao sam da ne mogu sebi dopustiti takve servise, tako da jest bilo sumnji.

Sada kada si ponovno u vrhu, koji bi trenutak izdvojio kao najteži?

Prvo kolo challenger u Forliju, poraz od Forlija. Taman sam malo počeo igrati bolje, dobio sam dobrog zemljaša Tabernera na Roland Garrosu… Jesam nakon toga izgubio lako od Dimitrova, ali to sam pripisao i nedostatku kondicije. Nakon Pariza sam baš stisnuo, naporno radio tih sedam do deset dana, samo da bih odigrao katastrofalno – imao tri meč lopte i izgubio, loše servirao, užasno sam se osjećao na terenu. To mi je bio najteži trenutak.

Dva i pol mjeseca kasnije, serviraš kao nikada u karijeri, neki nevjerojatni brojevi – deset asova u dva gema protiv Bautiste, 31 od 32 dobijena poena na prvi servis protiv Auger Aliassimea… Kako se sklopilo da opet tako izgleda?

Prije svega, važno je to što se povećao broj servisa koje sam imao. Imam problema s ramenom od 20. godine, i malo sam servirao generalno u karijeri. To naravno nije dobro, ali kada sam puno servirao, upali mi se rame… Sada imam neku konstantu, ali postoji ‘load management’, pazim da ne pretjeram – znam koliko servisa mogu odraditi tjedno, ni premalo ni previše.

Osim toga, gledali smo Mate (Delić, trener) i ja puno snimaka. Shvatili smo da sam promijenio… Neću reći pokret, već sam počeo više bacati loptu unazad. To je bilo nesvjesno. Nekih tri-četiri mjeseca servirao sam na 20-30 posto, našao sam položaj i točku kontakta s loptom u kojima me je najmanje boljelo rame, u počecima kada sam se vraćao.

Tako sam štedio rame. Moji počeci su bili recimo 10 servisa dnevno na 10 posto, pa 20 servisa na 20 posto. Ipak, nakupilo se puno servisa s nepravilnim pokretom. U Forliju i Perugiji smo shvatili da sam sigurno izgubio 15 km/h brzine pri servisu. S Matom sam mnogo radio na tome, sada mi je izbačaj lopte više naprijed. Također, i reket mi je bio lakši, a sada sam to promijenio – igram težim reketom koji mi donosi veću brzinu.

Obično kada govorimo o tvojoj igri, govorimo o izvanrednom kretanju, sjajnom bekhendu, ali to jesi li elitni igrač najviše je ovisilo od forhenda. Kako bi analizirao taj svoj udarac?

Na betonu mi je jedno vrijeme bio problem i bekhend, mnogo sam njime griješio. Prema mom mišljenju, igra mi se bazira na servisu, bekhendu i kretanju. Forhend mora biti solidan, da ne griješim puno njime, kao i da završavam lagane lopte, što me često znalo mučiti..

Ako mi bekhend nije dovoljno dobar, onda i forhend – koji mi sigurno jest slabiji udarac u većini slučajeva – dolazi još više do izražaja, ljudi me mogu više stiskati po forhendu nego po bekhendu. Slično je i sa servisom – kada mi je drugi na 155-160 km/h, teže će me rival pritisnuti nego ako mi taj drugi ide 145 km/h. Ili ako pogađam na servisu mjesta koja želim, opet će teže doći taj forhend do izražaja.

Također, ima perioda i kada se bolje osjećam na forhendu nego na bekhendu, tako da ne znam šta bih točno rekao. Sada sam u Cincinnatiju bekhend osjećao fantastično doduše, ali nekada bih radije dobio loptu na forhend. Mislim da sam kroz godine napredovao na forhendu – da ima više spina i da je agresivniji.

Pobijedio si Mussetija, Nadala, Bautistu Aguta, Felixa, Norrieja i Tsitsipasa. Ovaj naslov bi bio pravi podvig za sve i da nije bilo jednogodišnje pauze. Čime si najzadovoljniji igrački i mentalno?

Definitivno servisom. Od drugog seta s Mussetijem do polufinala sam servirao najbolje u životu. Polufinale i finale mi je malo pao postotak, nije bilo toliko asova, a i bilo je vlažnije, pa su i lopte bile sporije. Ipak, odservirao sam odlično kad god je bilo važno. Ne gleda se jedino postotak – ako si imao 70 posto, ali si promašio prve servise na break loptama, onda taj servis nije dobar…

Mentalno mislim da sam dosta dobar, to mi je oduvijek bila jača strana. I forhendom nisam mnogo griješio, završavao sam lagane lopte, a s Tsitsipasom sam ja njega pritiskao, bio agresivniji od njega na kraju – ja sam kontrolirao poene, a to bi bilo nemoguće da mi lopta nije bila dovoljno brza i da mi forhend nije bio dobar.

Kada smo razgovarali u ožujku, rekao si mi da sada više cijeniš i tenis i svoju karijeru. Osim toga, gdje bi rekao da si se najviše promijenio kao osobnost?

Iskusio sam kako je to biti ‘u autu’ godinu dana, shvatio sam koliko mi znači tenis i koliko mi znači nadmetanje – pobjede, porazi, treninzi… Koliko god je nekad naporno, toliko shvatiš koliko ti nedostaje kada ga nema.

Najviše sam naučio cijeniti napredak, pogotovo sada kada ga baš vidim – i teniski i po pitanju ranga. Jako je lep osjećaj i sretan sam kada vidim da je bolje nešto na čemu smo radili četiri mjeseca.

Spomenuli smo Matu nekoliko puta. Koji je njegov najveći doprinos sada kada ste radili u jeku natjecateljske sezone nekoliko mjeseci?

Prvo i najznačajnije jest što je cijelo vrieme sa mnom. Šalimo se da smo zajedno 52 tjedna godišnje, da ima u godini tri-četiri slobodna dana i to je to. Jednostavno, nema odmora. Mate me veoma dobro poznaje – zna kada me treba pritisnuti, a kada me treba pustiti, jer smo prvenstveno prijatelji i već pet godina je dio mog tima.

Najvažnije je što smo uveli konstantu koju ranije nisam imao. Dat ću primjer kako sam ranije funkcionirao. Recimo, završim US open u četvrtak, imam u Zagrebu meč u ponedeljak ili utorak protiv nekog možda ne tako dobrog. Onda bih odradio čisto sat vremena treninga, samo da odigram malo. Ali kada se ti dani zbroje na nivou sezone, tu se izgubi dva-tri mjeseca dobrog rada. Sada smo uveli da, ako nemam bolova u tijelu, dan posle slijetanja već treniramo maksimalno i radimo na stvarima koje su bile loše. Taj kontinuitet se isplatio.

Najkonkretniji njegov input bio je taj servis o kojem smo govorili. On mi je rekao da previše nazad bacam loptu. Ranije mi je problem ponekad bio da previše naprijed bacam loptu – prije operacije. On mi je rekao: ‘Znam da je inače obrnuto, ali mislim da sad previše nazad bacaš loptu, daj da pogledamo snimke i da vidimo šta misliš’. Sjeli smo i pogledali, i promijenili.

Bilo je i nekih tehničkih stvari na kojima smo radili i na kojima radimo i dalje. To je proces, ali ide nabolje. Recimo – na forhendu radimo na tome da ne budem preblizu lopte tijelom, što mi se događa, zatim otvaranje na forhendu lijevom rukom, koja mi prerano ode prema van, ramena mi se otvore i nemam toliko dobru kontrolu. Prije dvije godine sam imao nekih bolova u lijevom zglobu, pa sam počeo manje koristiti lijevu ruku na bekhendu – uveli smo to da je više koristim, što sam radio kao klinac, kada mi je bekhend bio vrhunski, još bolji nego sad.

Kakva su ti sada očekivanja za New York, nositelj si, što je bilo nezamislivo?

Iskreno, nemam očekivanja. Dovoljno sam se puta već opekao da nakon velikog rezultata, neću reći poletim, nikada nisam bio bahat ili prepotentan, ali očekivanja i želje budu previsoki – onda to nekako splasne i ne ispadne dobro. Ne sviđa mi se to, stvarno idem meč po meč, makar zvučalo kao kliše. U srijedu-četvrtak ću početi trenirati, tijelo da mi se oporavi, cilj mi je samo da se dobro spremim i da budem zdrav, to su mi jedina očekivanja.

Za kraj, samo bih te vratio na jednu interesantnu rečenicu tvoju na konferenciji za medije. Rekao si da bi kao mlađi slavio pobedu nad Nadalom, a sada si odmah bio usredotočen na sljedeći meč. Na koje načine si još zreliji u profesinalnom smislu?

Svako prođe tu fazu karijere – da malo poletiš nakon velikog rezultata, ali nakon toga neminovno slijedi pad. Onda neprestano ideš gore-dole, a nakon operacije sam pogotovo promijenio to: želim da krivulja ide lagano ka gore, da nema ni naglih uspona ni naglih padova.

U tenisu, gdje igraš svakog tjedna, to je naročito važno. Ako izgubiš dvaput u prvom kolu, nije kraj svijeta, i dalje znam igrati tenis. S druge strane, to što sam osvojio Cincinnati ne znači da ću sutra igrati četvrtfinale US Opena – jer mogu mi doći fenomenalni igrači koji nisu nositelji… Busta nije bio nositelj u Montrealu, sad u New Yorku Kecmanović nije nositelj, a igra izvanredno, trenirali smo skupa u Cincinnatiju.

Da, osvojio sam veliki naslov, prezadovoljan sam i ponosan, ali idemo dalje. Ne znači to mnogo, naprotiv, možda će u New Yorku rivali biti još napaljeniji da me pobjede nego što bi to bio slučaj prije dva tjedna.