Drugi Grand Slam sezone je iza nas, a nakon Roland Garrosa ipak znamo više nego nakon Australian Opena. Na startu sezone mnogi su očajavali zbog forme Carlosa Alcaraza, pada Novaka Đokovića i “dosade” koju potiče dominacija Jannika Sinnera. Piše: Rafael Spajić

No, štošta se promijenilo od početka sezone. Talijan je dobio tromjesečnu suspenziju, Đoković je došao do 100. naslova, a Alcaraz je pokazao da je pravi nasljednik Rafaela Nadala na zemljanoj podlozi osvojivši dva od tri zemljana Mastersa. Svi ti mečevi i turniri pred Roland Garros vodili su prema tome da u Parizu gledamo jedan od najboljih turnira.

Sva četiri favorita prolazili su kroz svoje mečeve glatko, jedino je branitelj naslova u skoro svakom meču izgubio set. No, one faze u kojima nije gubio setove igrao je na vanserijskoj razini. On je imao sreću da nijedan od ostale trojice favorita nije na njegovoj strani.

Njegova mina bio je Lorenzo Musetti koji je na kraju možda preforsirao svoje tijelo u prva dva seta pa kad je Alcaraz poravnao na 1-1 u setovima, više nije imao snage za pružanje otpora što je rezultiralo predajom u četvrtom setu.

Đoković je pokazao da još može igrati vrhunski tenis

Gornji dio ždrijeba ponudio je Sinnerovu šetnju do polufinala dok su se Đoković i Alexander Zverev prošetali do svog četvrtfinalnog okršaja. Upravo je taj susret pokazao da u Đokovićevoj “svići” ima još ulja. Unatoč gubitku prvog seta Srbin je slavio protiv Nijemca i to na netipičan način. Igrao je mnogo ofenzivnije s brojnim kratkim loptama na što se Zverev nije uspio prilagoditi. Nakon takvog meča mnogi su smatrali kako može poremetiti planove i Sinneru.

Iako Talijanu nije otkinuo set pokazao je svoju karakterističnu borbenost i mentalnu snagu, a koštao ga je u dva navrata njegov smash udarac. Ne možemo znati što bi bilo da je uspio pronaći način da iskontrolira svoj najlošiji udarac, ali činilo se kako je Talijan zreo za gubitak seta. Nakon meča je Đoković nagovijestio kako mu je ovo možda posljednji Roland Garros, ali s obzirom na to da je u 39. godini života igrao na ovoj razini čini se kako to ipak neće biti slučaj.

Srbin je u lovu na svoj 25. Grand Slam naslov i čini se kako još uvijek ima snage za to, no osim o njemu, dosta toga ovisi o mladićima koji su tenis ponovno uveli u mainstream svojim nevjerojatnim petosatnim finalem koji je srušo nekoliko rekorda, općenito teniskih i onih koji su vezani za Roland Garros.

Najbolje finale Roland Garrosa ikad, a možda i najbolji meč ikad

Dugo se čekalo na susret Alcaraza i Sinnera u velikom finalu. Španjolac i Talijan svoje su borbe za trofeje započeli u Umagu na 250-ici pa su se lani sreli na 500-tici u Pekingu da bi ove godine na listi zaokružili Masters u Rimu te konačno i prvo Grand Slam finale u Parizu.

Ono rimsko finale nije bilo spektakularno kao ovo iako je imalo svojih zanimljivosti, a tu ponajprije mislim na Alcarazov fokus kroz cijeli susret. Međutim, nije bilo nevjerojatnih poena i drame koju smo vidjeli na Philippe-Chatrieru.

Gledao sam mnoge teniske mečeve i mnoga teniska finala te u posljednje vrijeme sve češće gledam snimke važnih susreta, no ono što sam vidio u susretu Sinnera i Alcaraza nisam ni u jednom meču dosad.

Nisam “star” kao Marin Čilić da se sjećam mečeva iz 2008. (Nadal – Federer u Wimbledonu) i 2012. godine (Đoković – Nadal na Australian Openu). Ono wimbledonsko

finale sam nedavno i pogledao u snimci, ali za australsko ipak trebam uloviti nekoliko sati vremena kako bih mogao uživati u nevjerojatnoj bitci dvojice tenisača.

Oba ta finala su bila kvalitetna, no ovo je za mene ipak bilo posebno. Već je početak meča pokazao kako se moramo spremiti za maraton. 12-minutni gem na otvaranju i prvi set pun preokreta uveo nas je u veliko finale, a zatim je uslijedila dominacija Sinnera do buđenja Alcaraza koncem drugog seta.

Kad je Talijan napravio break u trećem setu činilo se da se sprema novo osvajanje Roland Garrosa bez izgubljenog seta, ali tada je ipak Alcaraz upalio motore i vratio se u susret, da bi pred kraj četvrtog seta bio na konopcima, skoro pa u knockdownu. Tri meč-lopte za Sinnera, tri prilike za povijest i osvajanje prvog Roland Garrosa. Na prvom gledanju bio sam uvjeren da je Talijan poklonio sva tri poena Španjolcu, ali u sažecima se jasno vidjelo da je samo u drugom poenu Sinner napravio kardinalnu grešku dok je u ostalima defanziva Alcaraza produžila meč.

Probudilo je to i publiku koja je pomogla Španjolcu da poravna na 2-2, a onda i povede u setu odluke. Tada se događa nešto što je kombinacija oba velika finala koje ljudi smatraju najboljim mečevima u povijesti. Početkom seta viđali smo poene sličnima onima iz 2008. dok je Sinner nakon zaostatka 3:1 počeo igrati kao Nadal i Đoković 2012. Talijan je u jednom trenutku bio na izmaku snaga da bi onda odjednom pronašao novu snagu i postao privremeno bolji igrač na terenu.

Nepogrešiva igra i mentalna snaga ove dvojice neće se dugo moći nadmašiti

Igralo se bez kočnice tada te su tenisači izvlačili svakakve udarce iz sebe. Posebno se ističe Sinnerovo stizanje loptice kod 15-30 pri Španjolčevu servisu za meč te nevjerojatna obrana Alcaraza kod 30-30 i vodstva Sinnera 6:5. Poena te kvalitete bilo je na pretek, isto kao što ih je znalo biti u svim mečevima velike trojke.

Ono što bih ipak izdvojio u završnoj fazi meča je manjak neprisiljenih grešaka. Teren je za njih dvojicu bio gotovo dvostruko veći i svaki poen bio je nadogradnja na prethodni. Klackalica momentuma selila se s jedne na drugu stranu, a ključan poen bio je baš ranije spomenuti kod Sinnerova vodstva od 6:5.

Nakon što je onemogućio Sinnera da dođe do meč-lopte Alcaraz je postao “robot” kakav inače zna biti njegov najveći rival. U tie-breaku je imao jedan od najboljih perioda svoje karijere te je u igri do 10 poena Sinneru prepustio tek dva. Poetski je bilo da na meč-lopti pogodi passing winner, udarac koji ga krasi i koji mu je omogućio važan break u njegovom prvom wimbledonskom finalu protiv Đokovića.

Alcaraz i Sinner preuzeli su palicu od Velike trojke i ne namjeravaju je ispustiti

Tom meč-loptom je Alcaraz došao do svoje pete Grand Slam titule u petom finalu što je ujedno i najviše odigranih velikih finala bez poraza u povijesti. No, nije samo Alcaraz specifičan u današnjem tenisu. Njegov rival prati ga u stopu s tri velike titule te su posljednji pobjednici na Grand Slam razini redom Sinner-Alcaraz-Alcaraz-Sinner-Sinner-Alcaraz.

Niz je to kojeg bi se posramila i Velika trojka. Neki će ipak reći kako je konkurencija u tenisu možda slabija, no razlog tome nije ostatak igrača već Alcaraz i Sinner. Španjolac i Talijan, kao i Velika trojka nekad, svoje protivnike ostavljaju bez šanse, a svojim tenisom zadivljuju publiku diljem svijeta.

Po završetku meča stigle su brojne reakcije od bivših i aktualni tenisača i tenisačica, a ključan zaključak je jedan – Velika trojka može odahnuti jer će dvojac mladića vratiti tenis gdje mu je mjesto.