No, sve kasnije Cibonine uprave, Milan Bandić, hrvatska politika devastirale su klub do neprepoznatljivosti.

Tiho, nekako stidljivo, ispod radara prolazi 75. rođendan (24, travnja 1946. godine) košarkaškog kluba Cibona. Dakako, Cibona je tek posljednje ime (Sloboda, Zagreb, Vihor, Polet, Lokomotiva), ali upravo ispod tih šest slova nastao je – europski košarkaški div.

Mlađi naraštaji, kojima idemo na živce naftalinskim pričama, nažalost, ne mogu dokučiti, niti im mi starci možemo dočarati što se to dogodilo u Zagrebu od 1980. do 1990. godine. Tri naslova prvaka Jugoslavije (1982., 1984., 1985.), osam Kup trofeja (1969., 1980., 1981., 1982., 1983., 1985., 1986., 1988.). Dva puta je Cibona osvojila Kupa europskih prvaka (1985., 1986.), čemu treba dodati i dva naslova Kupa pobjednika kupova (1982., 1987.). Ima Lokomotiva u Kup Radivoja Koraća iz 1072.

To je Cibona u onih famoznih osam godina od 1980. do 1988. godine. I uz sve te osvojene trofeje, više i od njih samih za Zagrepčane je Cibona bila – pokret. Par sati stajanja od hotela Panorama do ulaska u Ledenu dvoranu doma Sportova, ulazak u 15 sati, iako je utakmica počinjala u 20. Samo da se ugrabi bolje mjesto. A trenutak kada bi oko 19.30 istrčali Dražen, Aco, Cvjetičanin, Čutra, Ušić, Knego, Nakić bio je nalik kolektivnoj ekstazi. Dinamova 1982. je imala mitski status, ali ta ljubav momčadi i publike u Ledenoj Doma sportova doista se ne pamti u gradu podno Sljemena.

Da bi klub mogao postati velikim i moćnim za to se treba steći više preduvjeta. Jedan od njih je svakako – kvaliteta domaćeg natjecanja. A to što se dogodilo u tig petnaestak godina pod obručima u bivšoj Jugoslaviji zapravo je bio temelj svih kasnijih rezultata. Ta zemlja je bila pojam za europsku, ali i svjetsku košarku. Te utakmice subotum u 17 sati na Drugom programu, te večernji prijenosi na radiju od 20 sati nešto je što se urezalo u kolektivnu memoriju. Plejada nezaboravnih igrača (Dražen Petrović, Čosić, Korać, Delibašić, Plećaš, Gjergja, Daneu, Skansi, Jerkov, Šolman, Tvrdić, Kičanović, Slavnić, Dalipagić, Kukoć, Rađa, Divac, Paspalj, Danilović… i tako bi mogao nabrajati do sutra) velikih derbija Cibona, Zadar, Jugoplastika, Bosna, Crvena Zvezda, Partizan, Šibenika. Iz te kvalitete se rodila i Cibona.

Dva naslova u Kupu prvaka ali prije svega košarka Dražena Petrovića. Jako, jako volim Tonija Kukoča, koji je košarku igrao baš drukčije od svih, ali nitko nikad nije ostavio takav trag kao što je to učinio Dražen Petrović.  Znao je Mirko Novosel da mu treba mlađi Acin brat da bi ispunio sve svoje, ali i naše snove. Baš svaki klinac je želio biti Dražen, a njegov pristup košarci i sportu je oličenje onog što bi čovjek u svom poslu, životu, domeni trebao biti. I taj muk, suze, tolika tuga u njegovoj dvorani tog prokletog lipnja 1993. za mene, ali i mnoge je značio i kraj košarke kakvu smo živjeli. Nažalost, to se ispostavilo točno.

A onda su stigli prvi demokratski izbori. Od samostalnosti Cibona je 19 puta prvak Hrvatske (1992., 1993., 1994., 1995., 1996., 1997., 1998., 1999., 2000., 2001., 2002., 2004., 2006., 2007., 2009., 2010, 2012, 2013., 2019.), Kup 7 (1995., 1996., 1999., 2001., 2002., 2009., 2013.), te ABA ligu 2014. godine.

Prve ratne i poratne godine još su jamčile Europsku ligu, iz koje Cibona nije mogla ispasti (na račun starih zasluga). No, sve kasnije Cibonine uprave, Milan Bandić, hrvatska politika devastirale su klub do neprepoznatljivosti. Ali, nije ‘nestala’ Cibona, istu su sudbinu doživjeli Split i Zadar. Danas, su to samo krhotine,

Zbog svega toga je košarka, nažalost nestala. Ili barem igra koju mi pamtimo, koju su igrali naši suvremenici, odudara od onoga što mi gledamo danas. I doista sa sjetom možemo reći – košarka je otišla iz ovog grada. Što se tiče klupske košarke – i iz cijele Lijepe naše. Ostaje nada koja sada graniči s utopijom. Ali neka se zna – ovdje su nekada igrali divovi.