Napustio nas je junak iz najveće Dinamove noći u Leedsu. Žoga za dinamovce, Zlatko Škorić za sve. Nažalost, u bolničkoj postaji je i Stjepan Lamza. Ideju naši dečki, ostaje mit o najvećoj Dinamovoj generaciji

Već gotovo tri desetljeća, ponešto isprekidano, pišem o hrvatskom sportu. Jedan klub, jedana vucibatina i jedna repezentacija su mi zapravo omogućile da vraćam nekoliko kredita jednoj pohlepnoj banci. I tako, tu negdje, gotovo na prosjačkom štapu gledam oca koji se približava ‘anđelima’. Stigli smo tako zajedno do njegove ‘sudačke nadoknade’ i pričamo o jedom nogometnom klubu zbog kojeg sam imao stotine problema. No, to sada nije bitno.

– Znaš, vidio sam uživo sve najveće Dinamove generacije. Ali niti jedna nije bila kao Zebecova 67′. 

Tko je bio najbolji Dinamov nogometaš kojeg si gledao – pitam oca.

– Nije to bio tvoj Robi Prosinečki, nije to ni Zlatna lopta Luka Modrić. Samo je jedan Štef Lamza. Da samo znaš kako je on španal.

Tko sam ja da mu uskratim pravo na idolopoklonstvo prema Štefu. I jednoj generaciji kojoj su se novinari vraćali kao najzgodnijoj puci. Jedini euro trofej, momčad koja je u danu inspiracije znala isprašiti Juventus i Barcelonu. O čijim su se pothvatima raspisali svi ugledniji europski sportski dnevnici. Bila je to Zebecovatika-taka, nogomet iz najšarmantnijeg butika.

Da ipak te, iz današnje perspektive, super djedice igraju u modrom dresu otkrila je jedna sezona. Dinamo je imao pet bodova prednosti, ostala su samo tri kola do kraja. Naravno, pobjeda je vrijedila dva boda. Tada su izgledali kao onaj Dinamo koji je uvijek bio dobar, ali kojem je jednom kriva bila stativa, jednom drugovi s Terazija, jednom austrijski zločinac, jednom nadobudni gazda s Pantovčaka, jednom pohlepni mendžer. Ni tu velebnu momčad nije mimoišao – sindrom Dinamo. 

No, jutro je tužno jer je otišao Žoga. Naš junak iz najveće noći u Leedsu. Bilo je velikih igrača u toj plavoj krpi, ali niti jedan golman u Dinamovoj povijesti nije branio važniju utakmicu. I to kako. Kao Jašin i Beara zajedno, jednom nam je ispričao Štef Lamza. 

Zlatko Škorić je rođen 27. srpnja 1941. godine u Zagrebu, a mrežu Dinama branio je devet godina, od 1960. do 1969. godine. Sa zagrebačkim klubom osvojio je Kup Jugoslavije 1960., 1963., 1965. i 1969., a kruna karijere bilo je osvajanje Kupa velesajamskih gradova 1967. Skupio je i osam nastupa za jugoslavensku reprezentaciju. Uz Dinamo branio je i u zagrebačkom Elektrostroju, Avignonu, ljubljanskoj Olimpiji, Stuttgartu, Bayernu i NK Zagrebu.

Dugo je nakon toga radio u klubu, otkrivao talente, bio osobito oštar kritičar kad Dinamo nije imao rasnog golmana. Uvijek je bio uz Dinamo, što god se loše događalo klubu iz Maksimirske 128. Žogu je to jako pogođalo. Do zadnjeg dana je bio i ostao inficiran plavim.

Eto, odlaze legende. I još jedna se nalazi u bolničkoj postelji. Plavi fantazist – Stjepan Lamza. Gospon Štef, drž’ te se.