Sportski fanovi, navijači ili povremeni pratitelji sportskih zbivanja prečesto se nađu u raspravama tko je najbolji predstavnik pojedinog sporta svih vremena, međutim zar je to uopće moguće deklarirati?

“Messi je izvanzemaljac”, “Gospodin Zrak je poletio”, “Federer je genijalac”….samo su neki od atributa kojima se opisuju najbolji svjetski sportaši. U mnogim raspravama ide se i toliko daleko da se jednog čovjeka s deset godina staža proglasi najboljim svih vremena. Taj predznak “najbolji svih vremena” sam po sebi s vremenom je postao posve izlizan i gotovo neupotrebljiv.

Krenimo od nogometa. Činjenica jest, svaka generacija fanova će najboljeg iz svog generacijskog perioda proklamirati ‘najboljim svih vremena’, kao da nitko drugi nije postojao ili kao da se nogomet, košarka ili tenis nisu igrali prije 30, 40 ili 50 godina.

Činjenica jest da ne postoji najbolji svih vremena. Takvu pretpostavku i posebno zaključak jednostavno je nemoguće detektirati jer svi sportski velikani kroz dugu povijest nisu igrali međusobno. Jedino se na takav način može nekoga prozvati ultimativno najboljim. Za usporedbu odabrao sam tri najpopularnija sporta – nogomet, košarka i tenis.

Krenimo stoga od najčešće rasprave, one nogometne. Tko je najbolji ‘svih vremena’, Lionel Messi ili Cristiano Ronaldo…ili možda netko treći?

‘Izvanzemaljac, genijalac, maestro’ Messi. Teško da postoji neki pridjev kojim se omaleni Argentinac nije opisao. Zaista, kad igra Leo vrijeme kao da stane. Sa zadrškom čeka se neki njegov nevjerojatan dribling, prodor kad naniže trojicu igrača ili možda trenutak kad prekrasnim slobodnim udarcem i najbolje svjetske vratare učini smiješnima.

Cristiano Ronaldo, s druge strane, ostavlja impresiju kako poznaje samo jedan istančani dribling kojim pokušava ‘prevariti’ suparnika, no Portugalac je ipak drugačiji tip igrača. Snažan, nevjerojatno prodoran, kada krene u okomiti trk gotovo ga je nemoguće zaustaviti. Ako ćemo govoriti o čistom talentu, Messi bi vjerojatno dobio glas, no kada je riječ o motoričkom intenzitetu, ubojitosti pred golom teško da postoji netko bolji od CR7.

Statistički gledano, pomalo je nevjerojatan podatak kako su obojica, gledajući čitavu karijeru, postigli 597 golova (izvor: transfermarkt), no Ronaldo ipak ima 116 utakmica više u nogama tako da je prosjek zapravo uvjerljivo na strani Messija.

Međutim, ono što jest na strani Portugalca jesu trofeji, i to oni najvažniji. Cristiano je s dva kluba osvojio pet naslova u Ligi prvaka (Messi četiri), dok je s reprezentacijom, reći će mnogi, znatno igrački slabijom od Argentine, osvojio jedan veliki trofej, Europsko prvenstvo. Messi je Argentinu odveo do finala SP 2014. godine, međutim znamo kako je ta priča završila. Reći će neki ‘ali Messi je osvojio devet naslova prvaka Španjolske’ naspram ‘samo’ dva Ronalda. No, Portugalac je zapravo osvojio šest naslova prvaka, i to u tri različite zemlje, sve iz liga tzv. petice. U svakoj od tih liga bio je i najbolji strijelac.

Dakle, zaključak jest kako možemo raspravljati o jednostavnom talentu pojedinca ili pak rezultatima, trofejima. Ako ćemo govoriti isključivo o talentu, s osobnog aspekta uopće ne želim razmišljati dalje od Ronaldinha! Messi je dribler, egzekutor, ali ono što je s loptom stvarao Ronaldinho teško da se uopće može opisati riječima. Kada bi još u raspravu ubacili Pelea, Maradonu, Van Bastena, Müllera…zaista nisam siguran gdje bismo došli. Stoga, zaista je deplasirano govoriti o ‘najboljem svih vremena’ kad svaka generacija nudi svoje velikane.

Košarka. Postoji li netko bolji ili već od Michaela Jordana? LeBron James, po mom skromnom mišljenju došao je najbliže. Nije ga prošao iz, s jedne strane statističkog razloga, a s druge onog klasičnog instinkta ‘ubojice’. Jordan je igrao šest finala, svih šest je dobio. James je igrao devet, pobijedio je u tri. No, ponovno moramo govoriti o generacijama.

Nedavno sam pisao tekst o tome kako je trica promijenila košarku. Prije dvadeset godina najbolja tricaška momčad bili su Houston Rocketsi što je, ironično, slučaj i danas. Međutim, Rocketsi iz 1998/99. bi u današnje vrijeme bili najgora tricaška momčad lige. U Jordanovo vrijeme trica je bila na mnogo načina luksuz. Sam Jordan koji je igrao na poziciji beka nije se prečesto odvažio šutirati tricu, poznat je njegov stil postavljanja na legendarni fadeaway jumper.

Priče o Jordanu zaista su legendarne do te mjere da bi ih sportski fan mogao slušati satima. Reggie Miller je jednom priliko kazao ‘kada sam bio rookie, veterani u momčadi tjerali su me provociram Jordana, u prvom poluvremenu zabio mi je samo 2 poena nakon čega sam postao još arogantniji…..kraj utakmice, Jordan je zabio 42‘. Takve priče o LeBronu Jamesu nećete čuti. Ipak je riječ o ‘tišem’ igraču.

S druge strane, ne znam postoji li u povijesti NBA lige igrač koji je mogao jednako kvalitetno igrati na svih pet pozicija. James je fizički specimen, njegova dugovječnost je primjer znanstvenih radova na fakultetima. Tek u posljednjoj sezoni s Lakersima pretrpio je ozbiljniju ozljedu. Kad je riječ o rezultatima, Jordan, niti bilo tko drugi u povijesti lige, ne može se pohvaliti da je čak dva puta do velikog finala odveo momčad bez pravog partnera (superzvijezde). Teško da je slabija momčad od Cleveland Cavsa iz 2007. godine igrala u velikom finalu. James je tu seriju ipak izgubio, naišao je na zid u vidu fantastičnih San Antonio Spursa.

Ako ćemo po strani ostaviti Jordana i Jamesa, zašto ne bismo govorili o Wiltu Chamberlainu ili Kareemu Abdulu-Jabbaru? Ili možda o Magicu Johnson, Larryju Birdu? Što je s Billom Russellom, čovjek je osvojio devet prstena prvaka. Generacije. Svaka ima svoje junake, svaka je drugačija.

Za kraj sam ostavio tenis. Gotovo je sveopći konsenzus kako je Roger Federer najbolji svih vremena. No, je li baš zaista tako? Švicarac je osvojio rekordnih 20 Grand Slam titula, došao je do brojke od 100 osvojenih turnira, međutim većinu tih naslova osvojio je u vrijeme kada nisu bili ‘živi’ Novak Đoković, Rafael Nadal i Andy Murray. Kasnije će ta četvorka ostati upamćena kao najbolja generacija u povijesti tenisa.

Federerova riznica trofeja nastavila je rasti usporeno kada su na scenu stupila navedena trojica protukandidata. Murray je od njih najslabiji, osvojio je najmanje GS titula, no kako uopće stvoriti usporedbu s jednim Đokovićem koji je osvojio sve što je mogao, kao i Nadalom čija je dominacija na zemlji jedna od najfascinantnijih priča u povijesti sporta (ne samo tenisa).

A što je s Peteom Samprasom? S 14 Grand Slam titula bio je dugo vremena ‘najefikasniji’, no njegove rekorde pregazilo je vrijeme. S druge strane, i ovdje možemo govoriti o generacijama, ali i o podlogama i drugim tehničkim elementima poput težine i veličine loptica. U vrijeme Samprasove, Beckerove, Edbergove, Agassijeve, Ivaniševićeve generacije podloge su bile dinamičnije kada je riječ o razlikama. Znali ste da će na travi najbolji biti jak server, na zemlji pravi španer, a na betonu onaj koji posjeduje ponešto od svakog važnijeg elementa teniske igre.

Generacije. Svaka je različita, svaka ima svoje prednosti i mane. Mlađe generacije će vjerovati kako je Messi najboljih ikad, iako će se Cristiano samo nasmijati, a vjerojatno i Pele koji prema nekim informacijama ima postignutih više od 1300 golova u karijeri.

Ili možda Michael Jordan čiji intenzitet je gotovo nemoguće zamisliti u današnjoj generaciji fake tough guy igrača. Oni površni teniski fanovi koji posjećuju Grand Slam turnire ili ih gledaju preko televizije neće razmišljati dalje od Federera, iako će povijest ustvrditi da ta računica baš i nije tako jednostavna.

Najbolji svih vremena?

There is no such thing.