Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

U danima ‘kiselih krastavaca’ priča o prodaji Newcastla u meni je pobudila i evocirala uspomenu na jedan od najemotivniji sportskih trenutaka koje sam proživio. Iskreno, nakon te 1997. godine nisam previše pratio “crno-bijele” sa sjevera Engleske. Znam da 13 godina navijači imaju lokalnog “Zdravka Mamića” i zove se Mike Ashley. Poduža je lista njegovih grijeha, jedan od posljednjih je ideja da već sada prodaje godišnje pretplate za sljedeću sezonu. Navijači su bijesno s obzirom na sveopću neizvjesnost koju je Covid 19 unio u sve nas. Broje se žrtve virusa, radnici, a oni su mahom i najžešći navijači kluba ne znaju hoće li u pobnedjeljak imati gdje doći na posao. No, Ashley je tu kako sam kaže samo – biznismnen. No, na horizontu ima i malo svjetla, naime klub žele kupiti dečki u ‘haljama’. Saudijski fond se sprema preuzeti Newcastle United za 310 milijuna funti, i navodno su ti pregovori u završnoj fazi.

Kako god ta priča završi moj će Newcastle završiti u kolovozu 1997. godine.Croatia službeno, Dinamo zauvijek stigli su na prag Lige prvaka. Jedna, jedina stepenica je ostala nakon što je mnogo emocija potrošeno u dvije utakmice protiv beogradskog Partizana. Zagrebačkih 5:0 je ušlo u mit, no na tom valu se čekao Newcastle. Nismo znali koliko vrijedi taj novi Dinamo.Prosinečki se vratio u Maksimir, svijet je čuo za Silvija Marića, koju se usput na tim utakmicama i prodao u engleski klub, za Viduku. Nakon Hajduka koji je igrao u četvrtfinalu Lige prvaka, pojavili su se plavi. Dobro, taj Hajduk je ruku an srce rođen ‘prije devedesete’, dok osim Prosinečkog, Jurića i Ladića to za Dinamo ne bismo mogli reći. Nije Newcastle u nama budio ono strahopoštovanje koje bi izazvali Manchester United, Liverpool, Arsenal ili Chelsea koji su ipak imali to mitsko ime. S posebnim se zanimanjem čekao prvi ogled. Vaclav Krondl, češki arbitar ostao je upamćen kao centralna figura te bitke na St. James Parku. Nije svirao očiti prekršaj na Draženu Ladiću, Newcastle je slavio 2:1, gol je zabio Igor Cvitanović, nada je bila tu, a Zagrepčani su u Maksimir stigli ogorčeni na suđenje.

Dvoboj u Maksimiru igrao se 27. kolovoza 1997. godine, na stadionu je službeno bilo 26 tisuća gledatelja, a mislim da ih je bilo najmanje 45.000. visio je čovjek na čovjeku. Da Uefa u tom dvomeču ima opasne namjere pokazao je Urs Maier, švicarski ‘plaćeni ubojica’ koji je u 44. minuti isključio Gorana Jurića, a Faustina Asprillu za teži prekršaj (čitaj lakat u glavu) nije. Podsjetilo me to u trenutku na godinu ranije i razbojništvo u Manchesteru. Kada je Sundell izbacio Hrvatsku s Eura. Asprilla je zabio, Maksimir se ‘ugasio’ i svima je trebalo pivo na poluvremenu da se smirimo. Gore u novinarskoj loži se bezbroj puta vraćao taj trenutak isključenja i još jedno pitanje – zar opet?

Stuttgart, Auxerre, Atalanta, sve te nesretne maksimirske euro priče su se valjale u mislima. Pokvareni Švicarac, dva gola zaostatka, deset plavih lavova i 45 minuta. To je stajalo u zraku te ljepljive večeri u kolovozu. Tražio je Marijan Vlak, nekoć sjajni vratar iz 1982. godine, a u tom trenutku trener – totalni napad. I u 59. minuti, tada 22-godišnji Dario Šimić zabio je glavom na desnu stativu južnog maksimirskog gola. Pola sata, plavi napadi i “crno-bijela” obrane. Jedne “crno-bele” su modri već sredili, mogu li i ove Engleze pod zaštitom Uefe. Bila je to velika muka, Newcastle je preko Asprille u nekoliko navrata imao meć-winner. Jednu je loptu iz samo gola ispucao Šimić na sjever. Cvitanović je imao nekoliko prigoda, jednu posebnu, kada je povaljao travnjak s engleskim bekom, ali se onda spetljao. Curile su minute kao vodopad, već su svi izvještaji bili izdiktirani, a zagrebačku družinu smo preselili u Kup Uefe. Iako su neki gledatelji već počeli napuštati tribine, neka posebna napetost je ipak lebdjela nad Maksimirom.

Igrala se druga minuta sučevog dodatka, Meier je već stavio zviždaljku u usta. Sjećam se da sam stajao na stepenicama, kako bi što prije pobjegao prema jugu po izjave nakon utakmice. No, kao da su neke ‘više sile’ govorile ostani tu. Mara (Silvo Marić opp.) je ukrao loptu, podvalio poput najvećih majstora Igoru Cvitanović. Što je sve znao promašiti taj Cvita, tutnjalo je u tim sekundama kroz glavu. I odjednom sam samo osjetio potres, barem 3,5 prema Richteru. Lopta se koprca u desnoj maloj mrežu južnog gola, a zagrljaji i poljupci kao na svadbi ili u trenutku kada se rodi dijete. Ne mogu opisati osjećaj u tom trenutku, on je nadrealan, trenutak koji je svu emociju ispucao kao lansirna rampa koja Space shuttle dalje na put. To je definitivno jedan od dva najposebnija trenutka u novinarskoj karijeri. Kada je emocija sve.

Niti kasnija pogreška Darija Šimića, gol Ketsbaije i Dinamovo ispadanje me više nisu dirali. Kao da sam ih primio pod općom anestezijom. Jednog gola, jedne sekunde, jednog ushita koji će ostati urezan u sivu koru. Trenutka koji me u sportu najviše dirnuo.