VAR iliti Video Asisstant Referee ponovno je u središtu zbivanja na terenima Premiershipa, nazire li se rješenje problematičnog prosuđivanja zaleđa? AUTOR: ŽELJKO VELA

Kada su Englezi uvodili VAR u svoj elitni nogomet, znali su da će biti teško. Ali ne i da će biti ovako teško. Tradicionalne otočke poglede na nogomet VAR je u pola sezone poljuljao više nego išta u posljednjih 50 godina.

Najprije su sami sebi pucali u koljeno, odlukom da glavni sudac ne koristi ekran pored terena i sam procjenjuje sporne situacije nego to radi posebna ekipa iz kontrolne sobe u Stockley Parku. To je potpuno besmisleno jer odluka o brojnim spornim situacijama uvijek je, više ili manje, stvar interpretacije. VAR sustav omogućava onom koji procjenjuje da sporni trenutak vidi ponovno i iz boljeg kuta, ali uvijek je interpretacija subjektivna, to jest NETKO mora odlučiti je li kontakt postojao, koliki mu je bio intenzitet i je li to što gledamo na kraju krajeva penal ili nije? Ovom izvrnutom logikom, VAR sudac koji je miljama daleko od mjesta odigravanja pretvara se u onog koji tumači i presuđuje sve bitne trenutke, a sudac na terenu samo je njegov glasnik. No, to je anomalija koja će vjerujem biti ispravljena jer ovako jednostavno – ne ide.

Prethodni odlomak ne odnosi se na situacije oko procjena zaleđa. Kod zaleđa nema interpretacije. Zaleđe je geometrija, ili nešto je ispred nečega, ili nije. No, tu sada dolazimo do spornog dijela, zbog kojega se na VAR ovoga vikenda digla kuka i motika.
Izračunato je da su u dosadašnjem dijelu prvenstva čak 22 gola poništena zbog minimalnog zaleđa, tzv. mikrozaleđa, a samo ovoga vikenda bilo je pet takvih situacija. Dan Burn, Wilfried Zaha, Teemu Pukki, Pedro Neto i Lys Mousset postigli su golove koji nisu bili priznati jer je VAR analiza otkrila da je napadačevo rame, pazuha ili brid kopačke bio u nekom trenutku u nedopuštenoj poziciji. I na to su ‘poludjeli’ analitičari, komentatori, novinari, a pogotovo igrači i navijači koji su bili na nepovoljnoj strani sudačke odluke.
Da se razumijemo – ofsajd je ofsajd , po sadašnjim instrukcijama i praksi, centimetar u zaleđu je isto kao i metar. Ali, takvo rigidno tumačenje baš i nema smisla. Zašto uopće zaleđe postoji kao pravilo? Zato da nitko ne bi mogao ostvariti prednost tako što parkira jednog napadača uz protivničku stativu i drži ga tamo stalno. Bez zaleđa nogomet bi izgledao sasvim drugačije, poprilično bi izgubio smisao. No, kakvu je prednost ostvario Jonny time što je brid kopačke bio (valjda?) dva centimetra u ofsajdu, u akciji gdje su se prije gola dogodila još dva dodavanja i šut?

Svih pet golova koje sam ranije spomenuo bili bi priznati da nema VAR-a, to jest da nema tumačenja kako si u nedopuštenoj poziciji ako je bilo koji dio tvog tijela kojim možeš igrati loptom u nedopuštenoj poziciji. Ranije bi se sve spomenute situacije tumačile kao ‘oni su u liniji’, prednost bi se dala napadaču i gol bi vrijedio.

Apsolutno sam protiv prijedloga da se tolerira ‘mali ofsajd’, recimo do 15 centimetara. Što ćemo kad ofsajd bude 16cm? Zašto bi taj jedan centimetar bio presudan?

Ali, možda je spas u onome što je sinoć predložio bivši nogometaš, a sada analitičar Sky Sportsa, Graeme Souness: ‘Ako je bilo koji dio tijela napadača u dopuštenoj poziciji onda ne može biti svirano zaleđe’.

Ova ideja, zapravo samo jedna mala promjena perspektive, rješava puno problema. Ovakvim tumačenjem ‘linija’ napadača i braniča je prednost za napadača, kao što je logično i kao što je uvijek i bilo. A ako ti i pored svega sude nedopuštenu poziciju, to znači da si cijelim tijelom bio u njoj i onda se stvarno nemaš na što žaliti.

Naravno, ovo bi se moralo uvesti kao pravilo na većoj razini od jedne lige, recimo barem na UEFA razini. Neće ići od danas do sutra, ali ja bih stao iza prijedloga popularnog ‘brke’ Sounessa, spasilo bi nas od mnogih živciranja, i napokon bismo (opet) svi znali što je zaleđe.