Jedna velika sportska karijera bliži se kraju. Andrea Kobetić (djevojački Penezić) najavila je definitivni kraj po završetku ove sezone. Koronavirus poremetio je planove, a u intervjuu za Sport Klub prisjetila se najvećih uspona i padova te otkrila što planira po umirovljenju PIŠE: Ivan Blažević

Još jedna velika sportska karijera u Hrvatskoj primiče se kraju. Velika, ali nažalost, ne i dovoljno opjevana. Jer što je među rukometašima bio Ivano Balić, to je među našim rukometašicama bila Andrea Kobetić, svima nama mnogo poznatija pod djevojačkim prezimenom Penezić.

Istina, nije to baš onaj potpuni ekvivalent. Kod Balića se, usprkos svim pogocima, nekako uvijek u prvom planu prisjetimo njegove magije i majstorskih asistencija suigračima. S druge strane Andrea je bila, engleskim riječnikom, tipični scorer. Iako srednji, uvijek najopasniji među vanjskima, uvijek onaj kojem se okreće kad nema rješenja, kad zamišljena akcija propadne i kad prijeti opasnost pasivnog napada. Kao pravi lider, Andrea bi u tim trenucima bez oklijevanja preuzimala odgovornost na sebe i treba to reći, rijetko iznevjerila!

Oproštaj od reprezentacije prvi je put najavila 2014. godine, pa se ipak zadržala sve do 2016. godine. Odlazak u mirovinu pak, Penezić je prvi put spomenula još 2017. dok je harala s moćnim Vardarom. Sada je 2020. i Andrea je još uvijek, ako zanemarimo situaciju s koronavirusom, aktivna rukometašica. Jasno je stoga kako joj oproštaj od sporta kojim se bavi nije nimalo lak.  

”Još u Vardaru se u meni lomilo. Tada sam htjela završiti karijeru, ali eto ondje se sve nesretno završilo, svi smo morali tražiti novu sredinu i u tom trenutku jednostavno nisam bila spremna ostati bez rukometa, a mađarski Siofok bio je najbolje rješenje, uvjeti su bili fenomenalni i ostala sam blizu Zagreba. Htjela sam i nakon prve sezone ondje završiti karijeru, ali nagovorili su me da ostanem, još uvijek me nagovaraju, ali da, donijela sam odluku da je nakon ove sezone definitivno kraj.“

Planove o oproštaju uoči ljeta joj je poremetila ova izvanredna situacija i Andrea priznaje kako je sad još teže donijeti konačnu odluku.

”Iskreno, samo sam htjela završiti karijeru na dostojan način i oprostiti se krajem sezone. Sad je kad se dogodilo sve ovo s koronom, iskreno ni sama ne znam što da mislim o svemu, ne želim otići na ovaj način, da sam odigrala posljednju utakmicu, a da to nisam ni znala. Napravili smo velike stvari, prošle sezone smo osvojili EHF kup, sad smo stali na drugom mjestu u prvenstvu i čekalo nas je polufinale s Odenseom, zaista ne želim ovakav kraj. Kruže neke glasine i nadam se da ćemo se okupiti početkom petog mjeseca, odraditi kratke pripreme i završiti sezonu do kraja lipnja. S tim bih mogla živjeti.“

Budući da ovakav kraj ne dolazi u obzir, iduće pitanje nametnulo se samo od sebe; postoji li onda u svemu šansa da ipak odigrate još jednu sezonu?

”Pa iskreno, sve je moguće. Klub i suigračice me iznova nagovaraju da ostanem još jednu sezonu. Teška je to odluka, oprostiti se od rukometa, moja povijest takvih odluka, a zatim i njihovih odgoda vam to najbolje pokazuje.“

Dva finala Lige prvaka igrala je Andrea s velikanom makedonskog rukometa Vardarom, ili možda bolje rečeno, nekadašnjim velikanom makedonskog rukometa. Ruski oligarh i milijarder Sergej Samsonjenko koji je svojevremeno samostalno stvorio od tog kluba europskog velikana, demotiviran mnogo manjom zaradom od one koju je očekivao u biznisu (hej, pa ipak si se odlučio za rukomet!?), 2018. godine počeo je ‘zatvarati pipu’. I dok su rukometaši u svom nastalom kaosu čak godinu dana kasnije na upornost i mišiće uspjeli doći do titule Lige prvaka, druge u samo tri godine, rukometašice su posljedice osjetile odmah.

Samsonjenko se odlučio ulagati u domaće mlade snage (čitaj odustao je od ulaganja kompletno), a gotovo cijela ekipa dobila je raspust – među njima i Andrea. Na pitanje o najboljim i najgorim trenucima klupske karijere, Andrea će u oba slučaja ipak istaknuti razdoblje u Vardaru. Boravak ondje bio je nezaboravan i vrlo plodonosan, no dva izgubljena finala Lige prvaka od Gyora zauvijek će boljeti.

”Nema gore stvari nego kad izgubite finale. Meni se to dogodilo dva puta, i to na kakav način. Oba puta smo pale u produžecima, to je strašan emotivni udarac. Najpozitivnija stvar je definitivno taj cijeli Vardar koji se dogodio, to su mi bile četiri najljepše godine u karijeri. Osjećala sam se jako respektirano, cijenjeno, ljudi na ulici su nam prilazili i bili vrlo srdačni, uživala sam u Makedoniji u svakom danu. Žao mi je samo te Lige prvakinja, ta dva poraza, mislim da je ta generacija Vardara zaslužila naslov, ali u sportu uvijek treba i sreće, a mi je nismo imali na svojoj strani.”

Ipak, bilo je trenutaka u kojima i nije tako uživala, a Andrea posebno ističe jednu putnu anegdotu.

”Nikad neću zaboraviti kad smo letjeli s Vardarom u Ljubljanu i kad je došlo do turbulencija usred leta. Puhao je vrlo jak vjetar, bacalo nas je na sve strane i jedno sat vremena smo kružili u zraku. To mi je vjerojatno bio najstrašniji trenutak u životu. Kad je krenulo, svi smo se smijali i sprdali, a na kraju smo svi završili u suzama u strahu za svoj život.”

Utjeha za dva teška poraza u finalima Lige prvakinja je ipak stigla 2019. godine – Siofok je osvojio EHF Kup, Penka je u finalu bila sjajna sa šest pogodaka, a a na kraju sezone je sa 75 pogodaka i najefikasnija igračica natjecanja. Na kraju krajeva, bilo bi tužno da se ovakva karijera završi bez ijedne europske titule.

2011. godine – najbolji lijevi vanjski Svjetskog prvenstva. 2015. i 2017. godine najbolji strijelac Lige prvakinja, 2019. godine osvajač i najbolji strijelac EHF Kupa te devet nagrada za najbolju rukometašicu Hrvatske! Ovako vrhunsku karijeru mogao je ukrasiti jedino neki veći uspjeh s reprezentacijom. Nažalost, Andrea ga nikad nije dočekala. 

Posljednju utakmicu u nacionalnom dresu odigrala je još 2016. Tri poraza u skupini na EURU u Švedskoj i Andrea je konačno presjekla, ovog puta nitko je nije mogao nagovoriti da se predomisli. A četiri godine, koliko je prošlo od oproštaja, svakako su dovoljne za jednu kristalnu retrospektivu na reprezentativni dres.

”Možda najviše žalim za Olimpijadom u Londonu. Bile smo stvarno odlična klapa, došle do četvrtfinala i na kraju ga nesretno izgubile od Španjolki. Ja i Miranda Tatari nismo imale sreće pa smo se i ozlijedile pred tu utakmicu, ali mislim da smo tad imali najjaču generaciju za mog vremena i da nam je to bio najbolji turnir. Dobre smo bile i u Brazilu, možda se i tamo moglo nešto više, ali ne žalim za ničime previše, znam da smo uvijek davale sve od sebe.“

Za reprezentaciju je nastupala od 2008. do 2016. godine. 141 nastup u kojem je 633 puta zatresla mrežu – brojke su koje govore same za sebe. Kad se malo pozabavimo matematikom, ispada da je Andrea zabijala 4,5 pogotka po utakmici. Moram priznati, iznenadila me ta malena brojka. Nagledao sam se hrvatskih rukometašica, što u kvalifikacijama, što na velikim turnirima, a njezinu karijeru sam definitivno pratio najviše od svih rukometašica ikad. Ostao mi je dojam kao da je uvijek bila na nekom minimumu od 6,7 pogodaka, a nerijetko bi se to penjalo i do desetke, pa i iznad toga.

Imali ste vrhunsku karijeru. Devet nagrada za najbolju rukometašicu Hrvatske, dva puta najbolji strijelac Lige prvaka. Postoji li neko ime kojem ste se i sami divili, gledali ga kao uzor i tko vam je trenutno najatraktivniji za gledati u ženskom rukometu?

”Igrala sam s jako puno vrhunskih igračica i vrhunskih osoba prije svega, jako je teško izdvojiti nekoga. Ako ću gledati svoju poziciju, onda sam se sigurno divila Bojani Popović, ona je bila legenda rukometa, nezamjenjiva i svi smo obožavali njezine poteze, a od aktualnih igračica ću reći sjajnu Rumunjku Cristinu Neagu.”

Je li vam netko od silnih trenera i izbornika koje ste promijenili ostao u posebnom sjećanju?

”Uhhh, tu je bilo stvarno mnogo imena, nemoguća mi je misija nekoga izdvojiti. Ali ‘ajde, ako ću o reprezentaciji, mislim da smo najbolju atmosferu imale s Vladimirom Canjugom, kemija je bila na mjestu i tad smo igrale najbolji rukomet. Definitivno ću izdvojiti Zdravka Zovka, koji mi je puno pomogao, uzeo me pod svoje i usmjeravao me u moje dvije godine u Podravki. Nekako mi je dao slobodu u igri i smatram da sam ondje najviše napredovala.“

Što očekivati od ženske rukometne reprezentacije u budućnosti?

”Cijela moja generacija se povukla iz reprezentacije, osjetila sam da više nema smisla, da je i moje vrijeme da odem. Mislim da ekipa nije loša, ali treba se puno raditi. To su vrlo mlade djevojke, dosta njih igra u hrvatskoj ligi i jednostavno im fali iskustva. Žao mi je što to govorim, ali mislim da je puno bolje za njih da pokušaju otići van, da iskušaju neku jaču ligu, jer Hrvatska više nije što je bila kad sam ja ondje igrača. Prije ste imali Podravku, Lokomotivu. Svojevremeno su snažni bili Sinj, Split, Osijek. To su sve bile napete tekme u egalu, jedan susret Lokomotive i Trešnjevke je bio pravi zagrebački derbi. Nažalost, ženski rukomet u Hrvatskoj je pao i treba nešto mijenjati u korijenu, u radu s mlađim pogonima. Mislim da zainteresiranost djevojaka za rukomet nije kao prije. Jednostavno moramo unaprijediti sustav, raditi selekciju mladih djevojaka, pa s njima dodatno raditi, jer ništa ne ide preko noći.“

Andrea priznaje, na njezinu odluku o kraju najviše su utjecali želja za obitelji i majčinski instinkt koji se sve više budi.

”Došla sam u godine u kojima želim osnovati obitelj. Ne radi se o nikakvoj zasićenosti rukometom, ozljedama, ničemu takvom, jednostavno mi kuca biološki sat, napunila sam 34 i počinjem razmišljati u nekom drugom smjeru. Međutim, kako se stvari odvijaju s ovom epidemijom, više ne znam ni što da mislim o tome.“

Morali smo je naravno, priupitati i za planove nakon završetka karijere.

“Prvih godinu dana sam htjela malo odmoriti od rukometa, sad imam i taj magisterij iz ekonomije pa bih to voljela spojiti s rukometom. Imam puno ideja, ali zasad ne bih htjela s njima u javnost. Moram reći da mi i Mađari nude posao vezan uz rad oko kluba tako da je i to otvoreno. Prvi cilj mi je dostojno završiti karijeru, stvarno mi je to velika želja, ali to više ne ovisi o meni, a onda ćemo korak po korak”, zaključila je Andrea.  

Kako god se cijela situacija rasplela, nakon što naša Penka ode u mirovinu, svakako ostajemo bez jedne od ikona hrvatskog sporta. Smatram da toga nismo ni svjesni odnosno, da tomu jednostavno nećemo pridati pažnju koju je Andrea, sudeći po svim postignućima, itekako zaslužila. Ne, ona u vitrini nema zlatne medalje kao Janica Kostelić ili senzacionalne rekorde kao Blanka Vlašić, generaciji u kojoj se našla jednostavno nisu bili predodređeni oni najveći uspjesi koji će odjeknuti kroz povijest. Ali zbog svoje predanosti, upornosti te nevjerojatnog doprinosa svakoj momčadi za koju je nastupala, i Andrea je na neki način baš poput Blanke i Janice – unikat hrvatskog sporta! A to će ostati i nakon što se otisne u zasluženu mirovinu! Mirovinu koju će, nadam se, dočekati upravo na onakav način kakav i sama priželjkuje. Ništa manje od toga ne zaslužuje!