Finale ste izborili s osmim vremenom, plivali ste u osmoj traci.

“To je isto spas, to je isto kocka, ja sam fizički lagan i recimo kad gledate to finale 50 slobodno vidite jedan val koji dođe zajedno iza plivača i to je ono nešto što te može nositi, ali te može isto tako i potopiti. Meni bi kao laganom plivaču puno više konstitucijom pasalo da sam u osmici ili jedinici nego u samoj sredini.”

Jel to bio i nekakav “špurijus”, nazovimo to tako?

“Nisam tada to ciljao, u nekim drugim situacijama sam ciljao, recimo kad sam oborio svjetski rekord, obranio svjetsko zato, tada sam baš ciljao na to, malo sam se i kockao, rizik ali ne, tada nisam ciljao, tada je više bio u polufinalu neki umor i ušao sam kao osmi jednostavno zbog umora u polufinalu.”

Kako gledate na plivanje danas i u budućnosti, što kažete?

“Pa uopće ga ne gledam, da vam budem iskren, ja sam čovjek koji poštuje rezultate, ne poštujem ni kako netko to izvodi i kako to izgleda ni ništa, nisam tu radi umjetničkog dojma, mislim rezultat je onaj koji dirigira sve. Svjetsko plivanje konstantno napreduje, postoje neke vremenske stagnacije, ali moram priznati da s nekog fizičkog aspekta i treninga da smo tu među glavnim sportovima na svijetu. Jednostavno, ti napreci u fizičkoj spremi i nutricionizmu, medicini, da se u plivanju jako osjete.”

Što se tiče sportskih rezultata, današnjih plivača, nekih vaših nasljednika, mladih snaga, može li se to bolje, može li se više ulagati?

“Što se tiče same Hrvatske, mislim da rezultati govore sami za sebe. Ja se ne bavim umjetničkim klizanjem pa da ću govoriti o svom dojmu, moj dojam je posve nebitan. Znači postoje rezultati iza svakog sportaša koji govore o njegovom trudu, radu i onome što je postigao. I znanje, u krajnjem slučaju, tako da tu smo gdje smo. Nije na meni da to komentiram.”

Jeste li pripadali nekom vremenu kada se u sport, odnosno u plivanju, vlagalo puno više, kada je bilo više entuzijazma?

“Ne bih rekao, što se tiče financija, mislim da su financije sada bolje. Mislim da su uvjeti puno bolji sada nego što su bili kada sam ja plivao. Ja recimo uopće nisam imao tu mogućnost da treniram u Hrvatskoj kako treba. Ali ono što je bilo bolje je bila jednostavno kvaliteta. Znači, da bi ja izašao iz nekog sistema, moralo je iza mene biti 20 dobrih plivača i možda 200 osrednjih plivača. Toga danas nema. To je ono što nedostaje. Ne možete vi proizvesti Ferrarija iz Fiata 500. To je nemoguće. Znači morate imati barem Ferrarija, ne znam, Bugatti, a sad pucano nekim brzim autima, da se oni trkaju svaki dan, da se takmiče i da jedan drugoga guraju. Tako da u to vrijeme, u vrijeme Miloša Miloševića, Gordana Kožulja, Sanje Jovanović, to su samo neka imena, ali bilo ih je puno, puno više, i bilo je puno više europskih medalja, svjetskih finala, svjetskih polufinala, nije bilo olimpijskih polufinala, olimpijskih finala osim Gordana, tako da nekako je postojao sistem, kakav-takav. možda nije bio idealan, možda nije bio kako treba, ali je bio sistem, tog sistema danas nema.”

Zaigra li vam srce, osmijeh, što god, kad se sjetite sebe prije dvadeset godina i svojih uspjeha?

“Ne, prošao sam to odavno, izašao sam iz svega toga, iz razočaranja u sport do depresije nakon sporta, kao i svaki profesionalni sportaš, znači sve sam to prošao, sve je to daleko iza mene, iskreno raskrstio sam s time vrlo efikasno i brzo.”

Nakon dvadeset godina čime se Duje Draganja bavi, koji su vaše preokupacije danas, možemo li to znati?

“Puno radim, ali radim za sebe, tako da, dok god mogu raditi za sebe, to je privilegija i užitak.”

To sport nije, hoćete li nam barem to otkriti, ili ipak jest sport?

” Sport nije, iako s vremena na vrijeme neki projektić, neka klinikica, puno ljudi me to stalno pita, puno ljudi me pita kad ću se vratiti, no želja za vrhunskim sportom nije u meni, u nekom trenu će možda izići želja da pomognem djeci, to me nekako zanima. Sam vrhunski sport, ta putovanja, treninzi, pritisak, to ne. Nadam se da ću pod stare dane nekome prenijeti svoja znanja.”