Ragbi je jedna od ovdašnjih tekovina koja mi se oduvijek sviđa. Pravi muški sport u kojem nema mjesta folerima i mekušcima (iako bih ovdje radije upotrijebio neku prikladniju, nepristojniju riječ).

Već nakon prve dvije rečenice očekujem dopise raznoraznih udruga za zaštitu svega i svačega ali složenica “pravi muški” zaista bi i dalje trebala biti u rječniku, nikoga ne isključujući. Također, ako je neka važna utakmica, ragbi je jedan od onih sportova koji se ne mogu gledati doma, u obiteljskom krugu. Naime, ženama je dosadan i nerazumljiv (ajmo udruge, očekujem nove dopise), a djeca ispred televizora samo smetaju.

Smetaju i inače, ali kad se radi o ovako dinamičnom sportu, prije ili kasnije ruka sama poleti i mladunče nastrada od neke lopte koju je samo ostavilo na sofi ili „slučajno“ ga pogodiš šlapom, pa žena onda viče na tebe, onda i ti poludiš, pa sve skupa ode krivim putem. Zato sam otišao u pub!

Polufinale Svjetskog prvenstva, utakmica između Engleske i Južne Afrike. U mojem lokalnom pubu Sherwood Manor uobičajena gungula, s tim da je ostala probrana krema lokalnog društva. Nekoliko stalnih lica, taksist Jim i njegov sin, koji je malo zaostao u razvoju, ali Jim kaže da se jako dobro razvija i da će slijedeće godine krenuti na koledž, tek su mu 32. i nikad nije prekasno. Zatim tu je i Mark, mali mu ide s mojim u školu. Ima neku firmu za malariju i vrlo je pristojan lik, iako u djetinjstvu bio malo nestašan. Odležao je par godina radi dilanja, ali nekad se u Nottinghamu to i nije smatralo neuobičajenom aktivnošću.

Nešto poput poznate izjave Claudia Caniggie: “ako je kokain droga, onda sam ja narkoman“. Mark bi vjerojatno u tim godinama rekao; “ako je dilanje kriminal, onda sam ja kriminalac“. Osim ovih lokalnih, poznatih faca ima i nekoliko nepoznatih, koji su očigledno ovdje došli samo pogledati utakmicu. Među njima i Francis, moj novi južnoafrički prijatelj. Utakmica je počela uvjerljivim vodstvom Engleske i Francis je od ostatka ekipe dobijao po ušima. “Ne ide vam baš najbolje, nećeš se baš razveseliti večeras…“

Jadan Francis sjedio je pokraj svoje britanske žene, a i ona nije bila na njegovoj strani. „Nema noćas zabave za tebe, Francis“, glasno se smijući rekla mu je Evelyn, otišavši potpuno na mračnu stranu, jadnoga Francisa ucjenjujući čak i seksualnim bojkotom ukoliko Englezi izbace njegove afrikance i prođu u finale.

Čovjek mi se smilovao od početka, pa sam stao na njegovu stranu i protiv svih ostalih navijao za Južnu Afriku. Do samoga kraja priča nije dobro izgledala, a ja sam tješio jadnog Francisa; “ajde ima još vremena, nije sve gotovo, pa imate sjajnu ekipu“ i sve ostale floskule i gluposti, ali u stvari sam mislio: “Francise, ne piše ti se dobro, noćas spavaš na kauču.”

No, kao što pjesnik jednom reče, nije gotovo dok nije gotovo. Englezi kakvi već jesu uspavali su se na lovorikama, a Južna Afrika u posljednjih 11 minuta stigla je do 12 bodova. Francis je počeo likovati, skakati po pubu, mrmljati nešto na svom lokalnom slangu, ali ono što sam razaznao bilo je “Croat, you were right, you’re my best buddy. Tonight, I’m buying drinks.“

Dakle, sve nakon tog dijela i završetka utakmice ostalo je u magli. Znam da sam stigao doma taksijem, znam da je Francis ipak pobijedio, znam da su Englezi ipak nagrabusili; Evelyn posebno, ali i svi ostali.