Na najveću sportsku smotru putuje najmanji broj hrvatskih sportaša od 1992. godine u Barceloni.

Ured za Olimpijski program Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) objavio je završni popis hrvatskih olimpijskih uzdanica. Na popisu je 58 sportašica i sportaša iz 15 sportova. Među njima je samo jedna momčad – vaterpolska reprezentacija, koja ima pravo prijaviti 12 igrača i jednu pričuvu, a taj se poimenični popis očekuje do kraja tjedna. Dakle, samo 1992. godine i prvih Olimpijskih igrana na kojima je Hrvatska nastupala kao samostalna država imali smo manje prijavljenih sportaša, njih 41.

Zašto je tomu tako? Kad smo kod konkretno manjeg broja tu je sve jasno. Imamo samo jednu momčad/ekipu. Vaterpolisti su se jedva plasirali nakon boljeg izvođenja peteraca protiv Rusa na kvalifikacijskom turniru u Nizozemskoj. A to je samo potvrda da nam je momčadski/ekipni sport u krizi, dok se ipak ponekoj medalji možemo nadati od pojedinca.

Bivša država je bila jaka u momčadskim/ekipnim sportovima. Od naše samostalnosti stvar se preokrenula, Hrvati su bolji u individualnim sportovima. Zašto? Ponajprije zbog toga što ti sportovi počivaju na talentu, spartanskom radu i posebno – velikom entuzijazmu trenera, te malih sportskih kolektiva. Ni tu država ne ulaže puno, no ponavljam, veslanje, gimnastika (koja je dobila prvu dvoranu tek kada je Ude osvojio olimpijsku medalju), jedrenje, streljaštvo, pa borilački sportovi mogu pravim radom iznjedriti olimpijskog kandidata, pa čak i odličnika. Atletika nam je još O.K., ali smo zato ‘ugasili’ plivanje, koje nam je na nekim od prvih Igara bilo jako.

Što nam je s momčadskim/ekipnim sportovima? Osim HNL-a, koji raste posljednjih godina, a tome su svakako pridonjeli i rezultati reprezentacije, naša prvenstva u košarci i rukometu su na ‘aparatima’, a odbojku nikada nismo ni uspjeli razviti. Država i društvo su se dobro pobrinuli uništiti kompletnu privredu, pa tako su tradicionalno manja i mala mjesta prestala ulagati su svoje sportske koletive. A i kad se pojavi netko poptu NEXE-a u rukometu, onda ga veliki vođa kroz legalne strukture saveza – želi zgaziti.

Nije bolje niti u košarci, koja je ostala bez kluba u Europi (nemamo niti jedan klub već četiri godine u europskim kupovima), nacionalno prvenstvo se gleda u finalu, a ABA liga se pokazala kao natjecanje u kojem niti smo razvijali klubove, niti igrače.

Predsjednik ponekim statusom na FB ili Twitteru čestita na uspjehu, ali niti on kao premijer, ni aktualni premijer za hrvatski sport zapravo nisu učinili – ništa. Pa me baš zanima, s kim će se naslikavati sredinom kolovoza.