U studenom 1991. godine dok je u Hrvatskoj bjesnio rat, odbojkaši zagrebačke Mladosti otišli su u ukrajinsku prijestolnicu kako bi mogli nesmetano trenirati i igrati u tamošnjem prvenstvu. No, radili su oni nešto veliko, golim okom nevidljivo, za svoju zemlju – promovirali tada tek priznatu Hrvatsku.

U dogovoru odbojkaških saveza Hrvatske i Ukrajine, HAOK Mladost uključen je Otvoreno prvenstvo Ukrajine (od ožujka do lipnja 1992. godine). U sastavu Mladostaša tada su nastupali Matjačić (C), Antunović, Šimunčić, Laninović, Momić, Jakovčević, Kovač, Urnaut, Marić, Krnić, Osmokrović, Noršić i Arbutina.

Igrali su Mladostaši u tri ukrajinska grada – u pitanju su Ternopolj, Rivne i Luck.

Igor Šimunčić bivši je hrvatski izbornik, a trenutno radi kao trener OK Dinamo. On je bio jedan od aktera u tim dvobojima.

“Živopisno iskustvo. To je bio potpuno drugi svijet u odnosu na nas, nismo do tada imali nikakav dodir s njima. Ljudi su bili povučeni prema strancima, živjelo se vrlo skromno. Ali eto, dobro smo se snašli. Nije nama puno trebalo, najvažnije nam je bilo da imamo gdje odspavati i trenirati”, započeo je Šimunčić razgovor za Sport Klub pa dodao:

“Cifre u trgovinama bile su smiješne. Kupio sam stol za stolni tenis za deset maraka ili dolara. Moj suigrač je kupio set bubnjeva za pedesetak maraka. Ne moram vam ni pričati da je na zapadu to sve višestruko skuplje. Praktički nismo imali gdje potrošiti novac. Treneri su opustošili grad cigaretama jer je sve bilo nevjerojatno jeftino.”

Mnogim odbojkašima teško je pala odluka da otiđu u Ukrajinu dok je u Hrvatskoj ratno stanje.

“Bilo je to teško vrijeme, nismo mogli ići u Dalmaciju, nismo mogli u Osijek. Znali smo da ćemo negdje morati otići, a odlučili su se za Ukrajinu. U prvenstvo su nas uključili u ožujku 1992. godine, a nije to bio prvi put da smo otišli u Kijev. Već krajem studenog 1991. godine posjetili smo Kijev na dvadesetak dana. Zatim smo u siječnju išli u Californiju, a već u ožujku ponovno smo se vratili u Ukrajinu i zaigrali njihovu ligu. Hrvatskoj smo tada puno više koristili u Ukrajini nego da smo bili u rovu”, objasnio je Šimunčić.

Bila je to prva godina u kojoj su Ukrajinci imali samostalnu ligu jer su se odlučili povući iz Lige ZND-a koju su igrali s Rusima. Mladostaši su završili peti s omjerom od devet pobjeda i osam poraza, a bilo je to razumljivo jer je momčad bila satkana od mladića koji su imali 17 do 21 godinu.

“U Mladosti smo bili odgajani tako da ne znamo gubiti. Bili smo tada na prijelazu iz juniora u seniore. Odlaske u Ukrajinu nismo doživljavali kao kaznu, ali nije bilo lako. Znali smo se voziti autobusom 24 sata, a sljedeći dan bila je utakmica. Nije nam bilo lako. A što se tiče kvalitete lige, to je bio ekvivalent hrvatskoj ligi. Iskreno, mislim da bismo ih sve pobjeđivali da se igralo u Hrvatskoj – suđenje je bilo loše, igralo se ujutro, a tereni su imali premaze. Jednostavno se nismo snašli”, objasnio je situaciju trener OK Dinamo.

Već sljedeće sezone Mladostaši su ušli među najboljih osam u Ligi prvaka, a malo je falilo i za korak više…

“Naša kvaliteta nije bila upitna. Bili smo četvrti zadnje dvije sezone u jakoj jugoslavenskoj ligi, dok smo u mlađim kategorijama osvojili sve što se moglo. Ali da, ušli smo među osam u Ligi prvaka, stvorile su se tada dvije skupine, a mi smo igrali s Las Palmasom, Maxicono Parmom i Zellikom. Upisali smo dvije pobjede, a za plasman među četiri trebali smo pobijediti Zellik u zadnjoj utakmici. Vodili smo 2:1, ali ipak su nas okrenuli. Rekao bih da nam je ona ‘ukrajinska’ sezona bila prijelomna“, rekao je Igor Šimunčić.

Otkrio nam je i neke anegdote za kraj.

“Uf, ima puno toga. Evo sjetio sam se jedne – spavali smo u đačkom domu, a kada su djeca vidjela da imamo banane, potpuno su se otela kontroli. Isto i kada su vidjeli plastične boce fante, mineralne… Jedan od suigrača zavezao je za uže banane i čokolade i bacio kroz prozor, zatim je nastao opći metež”, nasmijao se Šimunčić pa se prisjetio još jedne.

“Bilo je puno smiješnih situacija. Trener nam je bio Kinez Yu You Wei i on je kupio nešto zlata jer je i to bilo jako jeftino. Došli smo na granicu, carinik ga je pitao ima li što za prijaviti, a on je pokazao zlato i račune koje je sačuvao. Tada je nastao šou koji je trajao barem sat vremena. Morao je kupiti cariniku kazetofon pa ga je ovaj pustio. Došao je onda u autobus, a mi smo ga napali jer je sačuvao račune. Počeo je ponavljati: „Ja ne zna, ja da zna ja baci“, haha. Nevjerojatna priča”, zaključio je u simpatičnom tonu Šimunčić u razgovoru za Sport Klub.