Nogometno prijateljstvo u doba korone

Ostali sportovi 6. lip 202112:30 > 13:53 0 komentara
Kup prijateljstva
Kup prijateljstva

Prijee godinu dana našli smo se u situaciji da priznamo sebi da Kupa prijateljstva neće biti. Fudbal je bio zacementiran. Sport je pokorno odstupio sa svih terena. Stajali smo na mjestu i čekali smo da se nešto dogodi. Piše: Maja Todić

Ali, godinu dana su „odgođeno“, „otkazano“, „dobili pozitivan rezultat na redovnom testiranju“, „samoizloacija“… i sve te nove riječi koje su nam postale svakodnevnica i bile ono na što su sportske vijesti bile svedene. Čekali smo da se nešto dogodi.

„Prvenstvo prekinuto“, „odlukom saveza nema prvaka“, „odgođeno“, „preminuo od posljedica koronavirusa“, „otkazano“, „covid-protokol“… Nada je najdugovječnija gospođa koju ćete upoznati. Čekali smo da se nešto dogodi.

„Milijunski gubici“, „odgođeno“, „ove godine neće biti odigrano“, „dodijeljena titula“, „broj novozaraženih“, „otkazano“… Netko negdje mora znati gdje se pali svjetlo na kraju ovog tunela. Čekali smo da se nešto dogodi.

I to „nešto“ se dogodilo. Sport je počeo pobjeđivati smrt, otuđenost… Pobjedio je. Činilo se. Ali, tribine su bile prazne. Maske su bile tu umjesto lica. Pričali smo o tome da je netko kažnjen jer je u naletu adrenalina zbog gola, koša, dobrog poena, pobjede… zagrlio suigrača, trenera, prijatelja… Kartonski navijači… Kažnjeni zbog nepoštivanja protokola… Novčano kažnjen jer je otišao kod frizera… Virtualni zidovi sa ljudima koji navijaju iz svojih domova… Izbačeni iz reprezentacije jer su bili u kafiću… Odigrano pred praznim tribinama… Zaražen, ne igra u finalu… Ali, nada je tinjala. Više nismo samo stajali i tek  gledali kako nam životi prolaze pred očima.

Jedno po jedno, natjecanaj su se vraćala u život. I vraćala nam život. Ona velika. Ona koja toliko financijski vrijede da više nije moguće odgađati ih. Ona koja svojom financijskom moći pokreću svijet. Pa su krenula i ona druga. I treća. I ona za koja vas pitaju „pat ko to čovječe gleda“? Sve netko gleda. Znate već da svatko nekome nedostaje, pa čak iako to ne može naslutiti. Tako je i sa sportom.

Naše prijateljstvo je strpljivo čekalo… I zasjalo svom snagom. Zbog djece. Zbog onih koji od njih prave igrače i ljude. Zbog svih nas. Prepreka nisu bili ni „na granici obavezni PCR testovi ne stariji od 24 sata“. Ni studeni u lipnju ovde na Zlatiboru. Ni mjere koje su tu da se poštuju. Ni sve granice koje su same od sebe nastale za ovih godinu i pol dana.

Neka nova lica i neki novi klinci. Rado viđeni gosti, provjerene sluge nogometa i jedni i drugi. Spremni da čak i riskiraju za ljubav prema igri. Naši prijatelji.

Sudite nam, ali ponekog smo i zagrlili (na vlastitu odgovornost) jer – ponovo smo se sreli (kao da je nekada i bio potreban bolji razlog). Recite da nije u redu, ali gledali smo nogomet, samo o njemu pričali, stekli nove prijatelje i jednostavno se jedni drugima uz užitak žalili da je hladno. Toliko je jednostavno.

Sve one spomenute, za kratko vrijeme zamrznute u vremenu, zamijenili su bar na tjedan dana neki drugi komentari- „jeste li vidjeli onog malog sedmicu“, „dobro igraju, ne bi se ni neka prva liga postidjela“, „bit će nešto od njega kad ti kažem“…. I svi oni zbog kojih smo tu udubljeni u telefone na kojima posle utakmica proveravaju kako su igrali, šta je o njima rekao komentator, je li baš bilo onog faula…

Pet dana, 18 utakmica, 56 golova i dvije neizvjesne penal serije u nokaut fazi kasnije, zakazali su Crvena zvezda i Dinamo finale.

U utakmici koja je san svakog malo iskusnijeg (da nas ne nazivam baš starijima) ljubitelja nogometa, u utakmici koja je za ove dječake priča o vremenu u kojem još nisu bili ni suza u oku svojih majki. U finalu Kupa prijateljstva. U dvoboju koji je ono „čekali smo da se nešto dogodi“ svih nas koji smo na bilo koji način ovaj tjedan proveli na Zlatiboru. Za nas, nogomet je pobedio.

P.S. Vidimo se na Sport Klubu 1 u 13:15.

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi koji će ostaviti komentar!