Jeste li se ikada zapitali zašto neki atletski rekordi traju desetljećima, dok se drugi ruše gotovo svake sezone? Nedavni uspjeh Marina Bloudeka, koji je srušio 51 godinu star hrvatski rekord Luciana Sušnja na 800 metara, ponovno je otvorio fascinantnu temu o dugovječnosti atletskih rekorda. Što čini neke rekorde naizgled nedodirljivima, a druge podložnima promjenama? Odgovor se krije u složenom spletu povijesnih okolnosti, ljudske fiziologije i tehnološkog napretka.

Kada legenda postane brojka – priča o hrvatskim rekordima

Svaki atletski rekord priča svoju priču. Priču o trenutku kada se talent, trening i prilika savršeno poklope, stvarajući rezultat koji će godinama, ponekad i desetljećima, stajati kao standard izvrsnosti. Bloudek je u utorak u Ostravi srušio legendarni rekord na 800 metara za samo pet stotinki sekunde, postavivši novo vrijeme od 1:44.02. Taj događaj nije samo statistička bilješka – to je simbolični trenutak prijenosa baklje s jedne generacije na drugu.

Luciano Sušanj, čovjek čiji je rekord izdržao više od pola stoljeća, nije bio samo vrhunski sportaš. Bio je simbol jedne ere atletike, kasnije predsjednik Hrvatskog atletskog saveza i potpredsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora. Njegovo vrijeme od 1:44.07, postignuto u finalu Europskog prvenstva u Rimu 1974. godine, postalo je gotovo mitsko – rezultat koji je furioznim završetkom nadmašio tadašnjeg svjetskog rekordera Marcella Fiasconara i mladog Stevea Ovetta.

No nije svaki hrvatski rekord tako star. Neki su “mlađi”, postavljeni 1980-ih i 1990-ih, ali i dalje odolijevaju vremenu:

• 400 metara: Željko Knapić, 45,64 sekunde (1981.)
• Skok u vis: Novica Čanović, 2,28 metara (1985.)
• Troskok: Đorđe Kožul, 17,11 metara (1987.)

Kod atletičarki situacija je još zanimljivija:

• 100 metara: Jelica Pavličić, 11,10 sekundi (1975.)
• 200 metara: Jelica Pavličić, 23,14 sekundi (1974.)
• 800 metara: Slobodanka Čolović, 1:56,51 minuta (1987.)
• 1500 metara: Slobodanka Čolović, 4:09,14 minuta (1987.)

Mnogi od ovih rekorda postavljeni su dok su hrvatski sportaši nastupali za Jugoslaviju, a kasnije su ratificirani kao hrvatski nacionalni rekordi. Je li to razlog njihove dugovječnosti? Ili su ti atletičari jednostavno bili ispred svog vremena?

Svjetski rekordi uklesani u kamen – fenomen “nedodirljivosti”

Ako mislite da su hrvatski rekordi dugovječni, svjetski rekordi pričaju još nevjerojatniju priču. Neki od njih stoje već četiri desetljeća, što ih u brzo mijenjajućem svijetu modernog sporta čini gotovo geološkim pojavama.

Jarmila Kratochvílová, čehoslovačka atletičarka, postavila je 1983. godine vrijeme od 1:53,28 na 800 metara koje i danas izgleda kao znanstvena fantastika. Samo su dvije atletičarke u povijesti uspjele trčati unutar jedne sekunde od tog vremena. Zamislite to – nakon 40 godina i revolucije u sportskoj znanosti, prehrani i treningu, nijedna žena nije došla ni blizu rušenja tog rekorda.

Što je s drugim “vječnim” ženskim rekordima?

• 100 metara: Florence Griffith-Joyner (SAD), 10,49 sekundi (1988.)
• 200 metara: Florence Griffith-Joyner (SAD), 21,34 sekundi (1988.)
• 400 metara: Marita Koch (Istočna Njemačka), 47,60 sekundi (1985.)
• Skok u dalj: Galina Čistjakova (SSSR), 7,52 metra (1988.)
• Bacanje diska: Gabriele Reinsch (Istočna Njemačka), 76,80 metara (1988.)

Primjećujete li obrazac? Većina ovih rekorda potječe iz druge polovice 1980-ih godina. To nije slučajnost, već rezultat jedinstvenog povijesnog trenutka kada su se poklopili vrhunski sportaši, državno sponzorirani sustavi treninga i – kako mnogi vjeruju – sustavi dopinga koji tada nisu bili otkriveni testovima.

Muški rekordi nisu toliko “zakovani u kamenu” kao ženski, zahvaljujući pojavi superzvijezda poput Usaina Bolta ili Armanda Duplantisa koji su pomaknuli granice. No neki i dalje odolijevaju:

• Skok u vis: Javier Sotomayor (Kuba), 2,45 metara (1993.)
• Skok u dalj: Mike Powell (SAD), 8,95 metara (1991.)
• Bacanje kladiva: Jurij Sedih (SSSR), 86,74 metra (1986.)

Zanimljivo, Powellov rekord srušio je legendaran olimpijski rekord Boba Beamona iz 1968., koji je u svoje vrijeme bio najdugovječniji svjetski rekord. Tako se krug zatvara – rekord ruši rekord, a sport ide dalje.

Zašto neki rekordi traju desetljećima?

Što čini neki atletski rekord toliko izdržljivim? Postoji nekoliko ključnih čimbenika:

Tehnička savršenost

Neki rekordi predstavljaju trenutke kada je sportaš postigao gotovo savršenu tehničku izvedbu. Sotomayorov skok u vis od 2,45 metara ili Powellov skok u dalj od 8,95 metara bili su trenuci kada su se biomehanika, snaga, brzina i tehnika spojili u savršenstvo. Takvu izvedbu teško je ponoviti, čak i s naprednijim treninzima.

Jedinstveni talenti

Neki sportaši jednostavno imaju genetske predispozicije koje ih izdvajaju. Usain Bolt kombinira visinu, duge korake, eksplozivnu snagu i koordinaciju na način koji drugi trkači jednostavno ne mogu. Florence Griffith-Joyner imala je jedinstvenu kombinaciju eksplozivne snage i izdržljivosti.

Povijesne okolnosti

Mnogi dugovječni rekordi postavljeni su u posebnim povijesnim okolnostima. Rekordi iz 1980-ih često su povezani s Hladnim ratom i državno sponzoriranim sportskim programima koji su sportaše trenirali od djetinjstva. Ti uvjeti više ne postoje u istom obliku.

Upitna farmakološka pomoć

Moramo biti iskreni – mnogi rekordi postavljeni u određenim razdobljima, posebno kasnim 1980-ima, dolaze iz ere kada su sustavi testiranja na doping bili manje sofisticirani. Današnji sportaši natječu se u okolnostima s mnogo strožim kontrolama.

Psihološka barijera

Kada rekord stoji desetljećima, on postaje psihološka barijera. Sportaši počinju vjerovati da je nedostižan, što stvara mentalni blok koji je ponekad teže prevladati od fizičkih ograničenja.

Nova generacija ruši mitove

Ipak, kao što je pokazao Marino Bloudek, nijedan rekord nije vječan. Nova generacija hrvatskih atletičara postupno preuzima baklju, rušeći rekorde koji su stajali desetljećima.

Osim Bloudeka, tu je i Jana Koščak, svestrana atletičarka koja je postavila novi seniorski i juniorski dvoranski rekord u petoboju, sakupivši impresivnih 4478 bodova na natjecanju u Tallinnu. Ovi uspjesi pokazuju da je hrvatska atletika u uzlaznoj putanji.

Napredak u tehnologiji, od bržih staza i revolucionarne obuće do sofisticiranijih metoda treninga, neprestano pomiče granice ljudskih mogućnosti. Moderni sportaši imaju pristup naprednim alatima za analizu pokreta, personaliziranim planovima prehrane i oporavka te znanstveno utemeljenim metodama treninga koji optimiziraju njihove performanse.

Hoće li ikada pasti oni “vječni” rekordi?

Možda najintrigantnije pitanje je: hoće li ikada biti srušeni oni najdugovječniji svjetski rekordi? Stručnjaci su podijeljeni.

Neki vjeruju da će određeni rekordi, posebno ženski rekordi iz 1980-ih, ostati nedodirljivi dok se ne promijene pravila ili kategorije natjecanja. Drugi su optimistični, ukazujući na to kako su nekada “nedostižni” rekordi poput Beamonovog skoka u dalj ili mnogih Boltovih rekorda ipak pali kada se pojavio pravi talent.

Što se tiče hrvatskih rekorda, uspjesi sportaša poput Marina Bloudeka daju nadu da će i najveći rekordi hrvatske atletike jednom pasti. Lov na “vječnost”, kako na domaćoj tako i na svjetskoj sceni, ostaje najuzbudljiviji dio kraljice sportova.

Granice ljudskih mogućnosti – mit ili stvarnost?

Postavlja se filozofsko pitanje – postoje li granice ljudskih sposobnosti? Jesu li neki rekordi jednostavno maksimum onoga što ljudsko tijelo može postići?

Znanost kaže da vjerojatno postoje teorijske granice, ali nitko sa sigurnošću ne zna gdje su. Prije 70 godina smatralo se nemogućim istrčati milju ispod 4 minute, dok danas srednjoškolci ruše tu granicu. Svaka generacija pomakne granice malo dalje, ostavljajući nas u čudu nad potencijalom ljudskog tijela i duha.

Zato kada sljedeći put čujete za neki “vječni” rekord, sjetite se – u sportu, kao i u životu, ništa nije vječno. Samo je pitanje vremena kada će se pojaviti netko tko će pomaknuti granice još malo dalje. I to je ono što sport čini tako fascinantnim – neprestana potraga za savršenstvom koje možda nije dostižno, ali nas tjera da nikada ne prestanemo pokušavati.
Tko zna, možda upravo sada trenira neki mladi atletičar ili atletičarka koji će jednog dana srušiti rekord za koji smo mislili da je nedostižan. I tada će početi nova priča o rekordu koji prkosi vremenu.