Hrvatski nogometni branič Dubravko Pavličić, koji je 1996. s Hrvatskom stigao do četvrtfinala Europskog prvenstva, preminuo je prije točno 11 godina nakon teške bolesti u španjolskom gradu Alicanteu.

Pavličić je nastupao za lokalni klub Hercules od 1994. do 1997., a preminuo je od raka gušterače u dobi od 44 godine.

U Alicanteu ulaz na stadion nosi njegovo ime.

Na ulazu s brojem 5, koji je nosio na dresu, utisnuta je pločica s fotografijom dugokosog mladića. Fotografiju gleda njegov bivši suigrač Benito Sanchez, ispunjen nostalgijom.

“Dudo i dalje živi u svima nama”, kaže 59-godišnji Sanchez za Hinu. “Ljudi ga se sjećaju, ne samo zbog igračkih kvaliteta nego i ljudskih”, dodaje u tom primorskom gradu na jugoistoku Španjolske.

Sanchez i Pavličić igrali su zajedno u zadnjoj liniji Herculesa, ekipe koja nosi ime po snagatoru iz rimske mitologije.

“Bili su to slavni dani, najljepše razdoblje ovog kluba”, napominje Sanchez.

Hercules je tada igrao u Primeri a danas se natječe u četvrtoj ligi.

Pavličić je 1994. došao iz Rijeke dok je Sánchez stigao iz obližnjeg Castellóna. Cilj im je bio uvesti drugoligaša Hércules u Primeru.

Tada je ondje igrao i veznjak Željko Adžić čija je supruga prevoditeljica pomagala obojici Hrvata u svladavanju španjolskog jezika.

“Dudo je imao veliku energiju. U igri je bio iznimno pažljiv, dobro je izlazio naprijed s loptom. Volio je velike utakmice”, prisjeća se Sánchez.

Na stadionu José Rico Pérez, kapaciteta 29.500 mjesta, došla je Barcelona B u lipnju 1995. U tom zadnjem prvenstvenom kolu Pavličić je zabio pogodak u pobjedi 2:0. Hércules tada nije izborio viši rang, ali se Pavličić učvrstio u reprezentaciji Hrvatske koja je tih ratnih dana skrenula pozornost svijeta na sebe.

“Mi smo s posebnim motivom igrali za Hrvatsku. Htjeli smo svijetu pokazati tko smo i što smo”, kaže Nikola Jerkan koji je s Pavličićem i Igorom Štimcem činio obrambeni trojac na ispunjenom Poljudu u utakmici s doprvakom svijeta Italijom.

“Naježili smo se zbog atmosfere koja nas je dočekala na stadionu. Navijači su dva sata uoči početka bili ondje”, prisjeća se.

Hrvatska i Italija odigrale su 1:1 a Pavličić je sudjelovao svih 90 minuta.

“Dubravko je bio jako zahvalan igrač, bio je polivalentan pa je igrao više pozicija u obrani. Uvijek discipliniran i usredotočen na posao. No, prije svega sjajan dečko”, ističe Jerkan koji se kasnije kao igrač Ovieda susretao s njim u Španjolskoj.

Hrvatska je, ostavivši u kvalifikacijama Italiju iza sebe, otputovala u ljeto 1996. u Englesku na Europsko prvenstvo. U svom prvom velikom natjecanju kao samostalna država ispala je u kontroverznoj četvrtfinalnoj utakmici s Njemačkom.

“Još uvijek čuvam Dudin dres s tog prvenstva”, ističe Sánchez u Alicanteu. “Nas dvojica smo bili veliki prijatelji pa mi je poklonio taj svoj povijesni dres”.

Pavličić, koji je 1987. bio svjetski prvak s mladom reprezentacijom Jugoslavije, upisao je 24 nastupa za Hrvatsku.

Nakon tog Europskog prvenstva konačno je s Hérculesom zaigrao u Primeri. Na Camp Nou je čuvao najveću Barcinu zvijezdu Ronalda, a onda svojim pogotkom za 2:1 započeo preokret kojim je ekipa iz Alicantea slavila 2:3.

Godine 1997. otišao je iz Hérculesa, nakon 48 utakmica i 7 zabijenih golova, u Salamancu.

Te godine mu se rodio sin Tim, najstariji od troje djece. S njima i suprugom Višnjom ostao je živjeti u Alicanteu nakon završetka igračke karijere. Otvorili su praonicu automobila.

“Nakon prestanka igranja bio je u dobroj fizičkoj formi, igrao je padel i druge sportove”, kaže Sánchez. “Zato je vijest o njegovoj bolesti i smrti bila velik šok za sve”, dodaje.

Sánchez mu je bio jedan od najboljih prijatelja pa je znao za bolest. Posjećivao je Pavličića u bolnici u obližnjem gradu Elcheu.

“Nije htio da ljudi znaju da je bolestan”, kaže Sanchez.

Pavličić je preminuo 2012. u dobi od 44 godine.

“Nedostaje mi”, kaže njegov sin Tim. “Ponekad gledam njegove utakmice”, dodaje.

Tim je prošao omladinsku školu Hérculesa pa kao stoper igrao u hrvatskoj Gorici dok se nije ozlijedio. Onda se vratio u Alicante gdje s majkom vodi posao s praonicom. Sestra je pak bila kadetska prvakinja Španjolske u tenisu.

“Često se događa da klijenti kada vide prezime odmah pitaju jesmo li mu u rodu. Drugi nam pak pričaju anegdote s njim”, kaže Tim u praonici.

Pavličić je ostao upamćen i u drugim dijelovima Španjolske.

Gonzalo Soberon, 40-godišnji ljubitelj nogometa u Madridu, dobro ga se sjeća.

“Kao dječak sam gledao utakmice u kojima je igrao Pavličić”, kaže Gonzalo. “A imao sam i njegovu sličicu u albumu”.