Vatreni su u dobrom dijelu utakmice preslušali Portugal, koji je vidio briljantnog Gvardiola i to na beku, te se posljednjih dvadesetak minuta ljuljao kao na Titanicu. Euforiju treba prigušiti, ali ne bih bio u koži španjolskom i talijanskom izborniku.
Hrvatska je uoči generalne probe u Portugalu bila deveti favorit za osvajanje naslova nogometnog prvaka Europe. Što bi nekako sugeriralo da će Zlatko Dalić sa svojim dečkima kofere pakirati nakon osmine finala. Baš kao prije tri godine nakon poraza od Španjolske.
Portugal je označen kao ona referentna točka nakon koje se može zaključivati – što navijači mogu očekivati od turnira u svojoj drugoj domovini? Nakon viđenog na Nacionalnom stadionu u Oeirasu najviše su se razveselili – ugostitelji! Ako se po jutru poznaje – moglo bi se u srpnju ponovno pripremati doček, a do tada ludovati danima.
Definitivno hrvatski navijač ima pravo sanjati. Zato što prati i voli jednu veliku reprezentaciju, koja godinama potvrđuje status, koja je na zapadu Europe pokazala da Luka Modrić u amanet ostavlja jednu momčad koje se baš svatko mora pribojavati.
Dugo nam je nad glavom visio taj portugalski mač, jedna od reprezentacija koja nam nikako nije ležala, a znala nas je rastužiti. Iako ćemo istaknuti da nije bilo Cristiana Ronalda, ali to neće umanjiti Martinezovu brigu nakon generalne probe. Nećemo zažmiriti na nekim obrambenim propustima, jer da ih nije bilo ne bi Dominik Livaković nekoliko puta bravurozno reagirao. I ne bi Jota kao na haklu zabio gol. No, Pongračić i Šutalo su djelovali u dobroj mjeri – sigurno.
Bilo je i dosta dobrog iz zadnjeg reda koji je omogućio da nam vezni red bude okomit, da nam pas bude precizan, da izlazimo prema portugalskom golmanu s četiri-pet igrača. Ta moć na lopti, rješenja kojom smo izlazili u polušanse, ali i čiste zicere nešto je što krasi moćnu i jaku momčad.
Iako je Zlatko Dalić dan prije utakmice izjavio da će Joško Gvardiol biti najbolji stoper svijeta, on ga je valjda želio testirati kakav može biti na beku, što ne voli igrati. A vidio je još jednom ultra modernog obrambenog igrača, koji se brani odlično, a loptu iznosi još bolje. Da nam je stani pani – bio bi odličan i u vezi. Jer dečko sa Srednjaka je prije svega – nogometaš. I to onaj najviše svjetske klase.
Nešto što mora brnuti suparnike je spoznaja da su gotovo svi Vatreni koji su nastupili u predgrađu Lisabona bili raspoloženi i poprilično spremni. Bilo je lijepo vidjeti Perišićevih posljednjih pola sata, traka mu također lijepo pristaje, ali i taj bijeg po krilu i uvijek interesantno rješenje.
Kovačić, Brozović, Modrić – bilo je to senatorski, a Vlašićeva želja i Pašalićeva odlučnost donijele su nam samo snagu više u nastavku. I Stanišićevo samopouzdanje nakon osvojene Bundeslige je nešto što može samo biti veliki plus.
Budimir je zabio – to mu je u opisu posla, ali taj nogometaš onako baš odiše snagom, voljom i željom. Skroman, tih, ali pred golom – neka ga se čuvaju. Kramarić opet jak na lopti, Petković igaro malo, ali dao je najbolji pas na utakmici. I tako bi mogli hvaliti sve još malo, ali bolje je sad stati na loptu.
Imamo i ime i prezime, moramo imati gard pobjednika, a definitivno da sam u koži španjolskog i talijanskog izbornika pogledao bih snimku iz Lisabona onako na – repeat!
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!