Trinaest godina Hajduk nije igrao u skupini nekog europskog natjecanja, koliko god sad možda čudno zvuči ove sezone moraju najmanje za tim žaliti

Koliko nogomet zna biti čudan, ali naposljetku i pokazati sliku s nakon koje se valja zamisliti pokazao nam je dvomeč Hajduka i PAOK-a. Tri od četiri poluvremena Hajduk je izgledao dojmljivije, u tom su se razdoblju uspjeli propisno napromašivati, te pokazali da nisu na svim pozicijama u momčadi dobro pokriveni. Grci su u tim trenucima uspjeli ‘preživjeti’ i kao iskusnija i lukavija momčad ipak čekati svoje prigode. Hajduk je na kraju uspio sam sebe pobijediti, čak na kraju i nastradati od četvrtoplasirane momčadi prvenstva Grčke.

Netko će razlog tražiti u sucu, koji je bio strog i lako je dosudio kazneni udarac PAOK-u, dok Mlakarov pad u kaznenom prostoru nije niti pogledao. Ali, to bi bilo licemjerno. Nakon što primiš tri komada, čestitaš suparniku, spustiš glavu, te tražiš razloge novog kontinentalnog posrtaja u svojim redovima.

Trinaest godina Hajduk nije igrao u skupini nekog europskog natjecanja, koliko god sad možda čudno zvuči ove sezone moraju najmanje za tim žaliti. Zbog stanja u Maksimirskoj 128, Hajduku se nudi prigoda biti maksimalno kompetitivan i pohrvati se za naslov prvaka. A sljedeća Liga prvaka i novi format nešto je za što se valja boriti. No, za to još treba strpljenja.

Ivan Leko ima viziju, počeo je logično slagati momčad, koja zasad u granicama Lijepe naše može funkcionirati. Svakako da Hajduku nedostaje jedan strijelac, jedan vezni, ali prije svega jedan pravi stožerni igrač u obrani. Teško je živjeti na Livajinoj klasi i inspiraciji i neće to biti dovijeka. Treba imati više igrača koji mogu ponavljati dobre predstave,  a najmanje im trebaju sumnjiva menadžerska pojačanja. U Splitu moraju biti svjesni da nered i nerad više od jednog desetljeća ne mogu popraviti preko noći.

Domaće nogometno prvenstvo je u posljednjih nekoliko godina dobilo na publicitetu, ljudi dolaze na stadione, Rijeka i Osijek su malo živnuli, Hajduk se muči, ali je tu. No, već se u kolovozu pokaže realnija strana našeg nogometa. Plasman u skupinu jednog od europskih kupova je penjanje na Mont Everest u sandalama. Klubovi dovode osrednje strance, svaki talentirani klinac je u raljama menadžera i prije prvog brijanja napušta domaće natjecanje.

I nažalost, da se ne lažemo, HNL je ipak jedno natjecanje na margini Europe.