Podjela bodova uz 19 minuta sudačke nadoknade te 14 žutih kartona. To je epilog derbija na Maksimiru gdje su dva najveća hrvatska kluba odigrala 1:1. Brojke su to koje su bile potpuno normalne za razdoblje otprije 20 ili 30 godina, a sada su rijetkost. Srčanosti i borbe nije nedostajalo, kvalitetnog nogometa ipak je.

Drugi derbi sezone i jedni i drugi dočekali su u nekakvom toplo-hladno raspoloženju uz promjenjivu formu u posljednje vrijeme. Dinamo je ipak taj koji je zadnje dvije SHNL utakmice dobio, dok je Hajduk prosuo četiri boda prednosti uz to što su upisali najteži poraz u povijesti domaće nam lige (na Rujevici).

Dinamo je tako ipak slovio za izrazitog favorita, dok je Hajduk lovio iznenađenje uz realni optimizam zbog činjenice da su Plavi već izgubili 4 SHNL utakmice ove sezone.

Kovačević je postavio očekivanu postavu u već standardnoj formaciji, Beljo se vratio u vrh napada, a Mišiću su društvo u sredini pravili Bennacer i Zajc. Izgledala je Dinamova momčad poletno i opasno, a okomiti trojac u vrhu napada imao je dovoljno lopti da nešto zakuhaju kraj mlade obrane Hajduka.

Garcia je s druge strane potpuno iznenadio i sastavom i idejom igre. Livaja se vratio u početnu postavu, a Šego, Rebić i Almena također su ostali članovi iste. Značilo je to da je Garcia žrtvovao jednog veznjaka (Krovinovića) što se pokazalo kao velika greška jer se Hajduk u niti jednom trenutku nije uspio nametnuti, ali niti stabilizirati u samoj sredini.

Rači je dobio priliku na lijevom stoperu ili beku (ovisno o obrani i napadu) ispred Hrgovića te je Hajduk napadao u formaciji 3-4-3 ili 3-5-2-1 uz isturenog Livaju te s Hodakom i Rebićem na wing bekovima.

Hajduk je dosta patio te se u cijeloj utakmici vidjelo da Dinamo ima igrača više u sredini. Ideja je bila Dinamu prepustiti posjed pa loviti nekakvu priliku iz kontre ili dubinskom loptom s boka, ali tako nešto se ipak nije moglo uz indisponiranog Livaju koji trenutno nije niti malo okomit igrač.

Bijeli kroz cijelu utakmicu nisu proizveli praktički ništa osim jedne polukontre opasnog Almene koji je gađao drugu vratnicu (Mikić u korner) i tog pogotka Šege. Uz činjenicu da su prema natrag dosta dopuštali Dinamu i da je često „curilo“, moglo bi se reći da je Garcia potpuno promašio s taktikom.

Ovakav Marko Livaja nije prava opcija za ideju nogometa kakvu želi Garcia, ali kada si ga već koristio onda je on morao ostati u igri u trenutku kada si poveo. Livaja je igrač koji može zadržati lotpu i prihvatiti teške duge lopte u situacijama kada braniš prednost protiv kvalitetnijeg protivnika. Garcia je definitivno pogriješio i to više puta i na kraju mu se to obilo o glavu.

S obzirom da je na cijeloj utakmici bilo svega pet udaraca u okvir gola i da je Hajduk završio s većim Xg-om od Dinama, teško je reći da su Plavi izdominirali utakmicu i da su bilo značajno bolji, ali takav je bio dojam od prve minute. Dinamo je u nekoliko situacija uspio stvoriti višak na krilima za Bakrara i Hoxhu, ali je nedostajalo kvalitetnije završnice.

Bennacer je imao previše prostora u izostanku trećeg Hajdukovog veznjaka pa je u više navrata pokazao da se ipak radi o igraču koji je klasa više za SHNL.

Na kraju treba reći da bi Dinamo ovu utakmicu bez VAR-a pobijedio s tri ili četiri gola razlike te da je sreća što postoji i ispravlja sudačke greške s terena. Utakmica s čak 40 prekršaja, 14 žutih kartona, 19 minuta nadoknade te samo pet udaraca u okvir gola…

Vratio nam se derbi iz starih vremena, neki su to priželjkivali pa su eto vjerojatno i uživali. Igrači i treneri ostali su nam veliki dužnici jer osim nervoze i „profesionalnih“ te grubih prekršaja nismo vidjeli previše od nogometa.

Jedni mogu žaliti jer su ipak stvorili nešto više (Dinamo), a drugi jer su bili milimetar udaljeni od pobjede (Hajduk). Na kraju poštena podjela bodova uz puno sudačkih repova te malo onoga što ćemo pamtiti. Ima jedna pametna koja se može čuti u svakom hrvatskom kafiću za vrijeme utakmice „Žali Bože ovakvog nogometa i derbija“.