Igrala se 75. minuta dvoboja na Maksimiru, koronom desetkovani Dinamo igrao je slabo, Wolfsberger još slabije, a onda je s klupe u igru poslan Iyayi Believe Atiemwen i samo 60 sekundi kasnije zabio gol. Za vodstvo. Za pobjedu. Za vrh skupine.

Piše: Antonio Baković

Na prvi pogled ništa posebno – Dinamo je igrao kod kuće, bio je desetkovan izostancima važnih prvotimaca kao što je bio i Wolfsberger, ali je i treći put ove sezone u Europa ligi sačuvao netaknutu mrežu što je, uz jedan zabijeni gol, bilo dovoljno za tri boda. Pet ukupno. U takvim okolnostima nekakva velika i pamtljiva igra nije se ni mogla očekivati, a na kraju je nije ni bilo i ne vjerujem da je to ikoga posebno iznenadilo. Ono što jest iznenadilo je ta pobjeda.

Puno utakmica na tjednoj pa i dnevnoj bazi diljem svijeta završava nečim što se voli nazvati “rutinskom pobjedom”. Pa evo dobar primjer je i Napoli u svom susretu protiv Rijeke. Talijani su odigrali utakmicu zbog koje će im Gennaro Gattuso sigurno na prvom sljedećem treningu stisnuti par porcija neke vježbe od koje im se okreće želudac jer su odigrali daleko ispod svoje razine i renomea.

Unatoč tome pobijedili su u gostima i to okrenuvši rezultatski minus. Rutinska pobjeda koja je bila izvjesna. Napoli je bolja momčad i s pola gasa je dobio Rijeku koja je igrala s vizijom, planom i velikom željom. Na kraju sve to je samo dovoljno za dojam – bodovi idu u Italiju.

Nešto slično kao Napoli izveo je i Dinamo s tim da razlika u kvaliteti između Wolfsbergera i hrvatskog prvaka definitivno nije velika kao razlika u kvaliteti između Rijeke i Napolija. Ali baš zato je taj podvig još veći kad si Dinamo. Jer koliko je samo lijepih sjećanja i dojmova skupio Dinamo kroz godine, a rezultatski ostao kratkih rukava?

Sezona 2010./2011. – Dinamo ispada u 3. pretkolu Lige prvaka od Šerifa iz Tiraspola nakon jedanaesteraca. Godina 2014. – ispadanje iz Lige prvaka od barem klasu slabijeg Aalborga kojeg je Dinamo dobio 1:0 u gostima. Tu je naravno i 2013. kada je Dinamo pod trenerskom palicom Zorana Mamića izgubio s ukupnih 4:3 od kvalitetom inferiornije Austrije Beč koju je pak tada vodio Nenad Bjelica.

Mogli bismo još… Sjećate li se PAOK-a 2010.? Halilhodžićevom Dinamu za proljeće u Europi trebala je pobjeda na smrznutom Maksimiru. Dinamo je dominirao, Grci su parkirali autobus na kat ispred svog šesnaesterca, ali Salpingidis je u 60. dodatno zamrznuo 33 tisuće ionako promrzlih navijača koji su tražili toplinu europskog proljeća. Morali su na nju pričekati još 10 godina. Hoćemo još? Werder koji je u ljeto 2007. plesao kako je tada mladi Sammir svirao, ali je isto odnio ukupnu 4:3 pobjedu. Zašto?

Zato jer Dinamo godinama nije znao pobijediti kad je bolji. Skupljati bodove rutinski. Upravo to je sinoć napravio.

Dva udarca u okvir gola uputili su Modri, imali 64 posto loptu u nogama i izveli pet kornera. Ova statistika jasno govori o tome kakvu smo utakmicu gledali. Bez ideje, bez šansi bez atraktivnih poteza, ali uz kontrolu zbivanja na travnjaku od strane domaćina. Nije se upadalo u stihiju i prevelik rizik. Nije bilo nervoze i ishitrenih reakcija. Na kraju jedan trenerski potez (Mamićev ili Peternacov?) i davno zaboravljeni Atiemwen postaje malo vjerojatni junak utakmice.

Čovjek je spasio stresa suigrače, trenera/a i navijače kojima su se u tim poodmaklim minutama utakmice već u glavi počeli vrtjeti scenariji iz ovih ranije nabrojanih crnih maksimirskih večeri. Do toga ovaj put nije došlo i mogli smo mirno na spavanje.

Ovakav Dinamo nije Dinamo koji bi privlačio gledatelje na tribine. Zato je možda dobro da na Maksimiru ionako ne postoje više od dvije tribine i da navijači na njih ne smiju zbog virusa. Ali, ovakav Dinamo pogotovo kada mu se vrate svi koji su sinoć nedostajali, nalazi se u poziciji da mirno, bez stresa osigura europsko proljeće drugi put u tri sezone i da ne bude više “simpatična” momčad koja se nadigrava, gubi i ispraća druge tamo gdje ona želi ići.

Da je samo to –  već nije loše.