Albert Capellas, čelni čovjek Dinamove omladinske škole, u velikom je razgovoru za portugalske medije otkrio kako izgleda stvaranje novog nogometnog identiteta u Maksimiru, zbog čega odbijanje Zvonimira Bobana nije bilo opcija te s kakvim se jedinstvenim igračkim profilom susreo u Zagrebu.

Kada je u Maksimir stigao Albert Capellas, stručnjak s impresivnim životopisom u kojem stoje funkcije u Barceloninoj La Masiji, Borussiji Dortmund, Brøndbyju i Midtjyllandu, postalo je jasno da Dinamo kreće u potpunu modernizaciju svog pogona. Katalonac je u Zagrebu preuzeo ulogu glavnog stratega za razvoj mladih nogometaša s jasnim ciljem – ugraditi prepoznatljivu nogometnu filozofiju u sve uzraste kluba.

Gregurina o Jagušiću: ‘Iskreno, i ja sam očekivao da će otići u Dinamo…’

Nogomet

11:25 0

Nogomet

11:25 0

Dinamov alžirski dvojac ostao bez poziva za Svjetsko prvenstvo

FIFA World Cup

20:28 1

FIFA World Cup

20:28 1

U opširnom istupu za portugalsku Renascençu, Capellas je ogolio detalje svog dolaska u tabor hrvatskog prvaka, analizirao jedinstveni mentalitet ovdašnjih talenata te poslao prilično oštru kritiku na račun trendova u modernoj trenerskoj struci.

Priznao je španjolski strateg da je prije dolaska u Zagreb uživao u lagodnom životu u Barceloni dok je obnašao dužnost izbornika Filipina. Razmišljao je, kaže, o mirnijem razdoblju i mirovini, no onda je uslijedio sudbonosni poziv prvog čovjeka Modrih.

“Za 30 sekundi dogodio se klik”, prisjeća se Capellas trenutka u kojem je stupio u kontakt sa Zvonimirom Bobanom. Prijatelj koji je i najavio taj razgovor kratko mu je poručio: “Bobanu se ne govori ne.”

O legendarnom kapetanu Vatrenih šef maksimirske škole govori biranim riječima, naglašavajući njegovu strast prema Dinamu i domovini. Istaknuo je da Boban “diše nogomet svake sekunde”, no iznad svega cijeni jednu njegovu vrlinu, a to je poštenje.

Njegova misija u zagrebačkom klubu nadilazi obično nadgledanje treninga; riječ je o implementaciji stroge sportske doktrine. Capellasov plan nalaže da dječaci od osam godina pa sve do prve momčadi usvoje identične postulate igre, što on uspoređuje s učenjem stranog jezika – što se ranije svlada, to se lakše primjenjuje na seniorskoj sceni.

Temelj te ideje jest čuvena juego de posición (pozicijska igra), model koji od nogometaša traži besprijekorno čitanje prostora, kontrolu ritma utakmice i preuzimanje odgovornosti u pravom trenutku. Pritom se oštro protivi teoriji da najmlađima treba ostaviti potpunu slobodu bez trenerskih smjernica. Sustav i struktura moraju postojati, smatra Katalonac, ali tako da ne zaguše maštu.

Jedan od ključnih koraka u toj reformi odnosi se na skautiranje. Capellas upozorava da moderne akademije često griješe jer selektiraju isključivo djecu koja su biološki naprednija, ponajviše onu rođenu u ranim mjesecima godine, dok talenti iz listopada ili prosinca ostaju u sjeni jer su fizički slabiji. U Dinamu to više ne prolazi. Ako trener gleda samo mišiće i datum rođenja, ne radi dobro svoj posao. Fokus mora biti na tehnici i inteligenciji, jer će se fizičke razlike ionako izjednačiti u dobi od 17, 18 ili 19 godina.

“Kako bi pobjeđivale, omladinske škole često biraju igrače rođene u prva tri mjeseca godine. Kod nas je to zabranjeno! Talenta ima i u siječnju i u prosincu. Kada primijetimo da neki trener bira samo igrače s početka godine, kažemo mu: ‘Slušaj, ne radiš dobro svoj posao. Sigurno gubimo talente rođene u listopadu, studenom i prosincu, a mi ih želimo imati u Dinamu’.

Njegov glavni cilj u Dinamu jest spojiti te dvije nespojive komponente: donijeti europsku strukturu i pozicijsku disciplinu, a u isto vrijeme sačuvati jedinstvenu maštovitost hrvatskog nogometaša. “Ta se drskost”, objasnio je, “često manifestira po cijelom travnjaku, što može biti opasno. Igrač mora shvatiti da se ne može jednako riskirati ispred svog i suparničkog kaznenog prostora, odnosno mora naučiti prepoznavati posljedice svojih poteza.”

Istaknuo je što mu je najveći izazov u radu s mladim hrvatskim nogometašima.

“Nedostaje im sustavna škola – da bolje biraju rješenja, bolje se postavljaju na terenu i donose zrelije odluke. To sam naučio u katalonskom nogometu, u Barceloni. No, ovdje pronalaziš talente kakvih u Kataloniji nema, jer su rasli u nogometnoj slobodi, kreativnosti i izričaju bez trenerskih okova. To rađa drugačiji tip igrača. Moj najveći izazov ovdje jest kako implementirati ‘pozicijsku igru’ i takvo shvaćanje nogometa, a da pritom ne ugasimo tu urođenu kreativnost koju donosi ulični nogomet. To je moj glavni zadatak”.

Za sam kraj, Capellas je uputio vrlo jasnu i izravnu kritiku novom valu mladih trenera. Smatra da u modernom nogometu vlada bolesna žurba te da mnogi u radu s djecom vide isključivo priliku za izgradnju vlastitog imena i brzi bijeg u seniorske vode.

Kritizirao je stručnjake koji svake sezone mijenjaju sredinu jer oni uopće ne mogu pratiti razvojni put dječaka koje su trenirali niti znaju jesu li im njihove metode dugoročno pomogle ili odmoglo. Zbog toga je zaključio kako su iskusni klupski radnici s višegodišnjim stažem pravo blago za svaki kolektiv, poručivši da u stvaranju igrača treba imati hrabrosti za rizik, ali i golemo poštovanje prema znanju koje se skuplja desetljećima.